Putnik s lažnim pasošem

Strukturom i prezentiranim imenima knjiga Zdravka Zime Putnik s lažnim pasošem doima se kao svojevrsni nastavak njegovih Ekstraeseja. Neki autori, ponajprije Krleža, Matoš, Kocbek i Kiš, fungiraju kao lajtmotivi, otvarajući ili zatvarajući krug njegovih kritičarskih i esejističkih opservacija. Od analize Krležina gotovo nepoznatog i desetljećima zatajenog teksta „Brašančevo u Dubrovniku“, od opetovanog čitanja Andrićeve „Proklete avlije“ i apostrofiranja eseja „Razgovor s Gojom“, u kojem je umjetnik identificiran kao maskirana spodoba u sumraku ili kao putnik s lažnim pasošem, ukratko kao diverzant koji podriva posvećene institucije i autoritete, od Gustava Matosa de Sequeire, pisca koji djeluje kao Matošev portugalski blizanac, ovjeren serijom biografskih jukstapozicija koje zvuče poput prvorazredne senzacije, od Ujevićeve sudbine kanalizirane u sudbonosnu ili, točnije, epohalnu lirozofiju, do takvih autora i autoriteta kao što su Kiš i Kocbek, prvi u zrcalu epistolarne komunikacije, drugi u trajno podržavanoj mladosti, evidentiranoj u potrebi da se izdigne iznad svoje biološke zadanosti, od hrvatskih do srpskih, slovenskih i inih autora, balkanskih i inozemnih, od Bore Ćosića, Kovača i Gotovca do Josepha Rotha, Joycea i McCanna, Zima kopa po slojevima u kojima je sloboda prvi i posljednji atribut. Posebno poglavlje pripada ogledu o misteriju samoubojstva, potaknutom slučajem Prima Levija, ali ekspliciranim isto tako mnogim primjerima iz bliže i dalje prošlosti. Knjigu zaokružuje paralelni portret Luisa Sepúlvede i Nikole Viskovića, epiloška sekvenca o Kišu i retrospektivni uvid u Matoševe beogradske godine, važan podjednako zbog Matoša ali i zbog eliminiranja nekih davno uvriježenih predrasuda.