Najljepše hrvatske uvrede

Što nam uvrede govore i što govore o nama? Ako ste se ikad zapitali koje je podrijetlo riječi „ološ“, otkud glagol „pimplati“, u kakvoj su vezi „prčvarnica“ i „prč“ – što u Dalmaciji znači „jarac“ – i trebate li se uvrijediti ako vas stanovnik Osijeka nazove „janpikom“, zanimat će vas novi naslov jednog od naših najplodnijih pisaca Pavla Pavličića „Najljepše hrvatske uvrede“, u izdanju Umjetničke organizacije Lađa od vode i pod uredničkom rukom književnice Julijane Matanović.

Kroz sedamdeset uvreda, od onih uvriježenih do pomalo zaboravljenih, Pavličić istražuje fluidnu, razigranu narav hrvatskog jezika, pritom ispisujući crtice svoje vlastite i naše zajedničke povijesti s puno humora i pripovjedne svježine.

Autor u uvodu piše: „Kad prevedete koju našu psovku na strani jezik, izvorni govornik toga jezika zacijelo će se užasnuti. Ali, nama je ta drastičnost prirodna: mi jedni drugima psujemo majku i od dragosti i simpatije, a da se i ne govori kakve sve funkcije i nijanse može naša psovka imati. Tako je i sa svim drugim uvredama. Zato će mene ovdje manje zanimati kako je neka uvreda nastala, a više kako ona živi (ili kako je živjela), te što nam danas govori.“

Strukturirajući ovaj jedinstveni rječnik, Pavličić otkriva kako je kao dječak svoju susjedu nazvao „alapačom“, misleći da je riječ o njezinu imenu, i pritom propituje upućuje li se ta uvreda samo ženama. Pod natuknicom „guba“ prisjeća se putovanja tijekom kojega je, od zagrebačkog autobusnog kolodvora do splitskog Pazara, svjedočio živoj preobrazbi ove riječi. Pripovijeda i o parodiji Hektorovićeva „Ribanja i ribarskog prigovaranja“ na Hvaru 1976…

Izbor uvreda autor kreira spontano, po estetskom sudu i bez abecednog reda, a posebna je vrijednost knjige sloboda da se uvreda – kao jezična dragocjenost – tumači, njeguje i cijeni. Ta se sloboda, poput ispružene ruke, pruža i prema čitatelju.