Sreća se ne mjeri decibelima

Morea Banićević kroz ironično uokvirenu priču o neobičnom piscu suptilno istražuje živote marginaliziranih i često neprimijećenih ljudi, propitujući što uistinu čini sreću, nesreću i naš identitet.

Zbirka pripovijedaka za odrasle Sreća se ne mjeri decibelima Moree Banićević uokvirena je pričama o jednom neobičnom piscu (je li ikoji običan?) koji na kraju potpisuje još neobičniji izdavački ugovor. Već ta (auto)ironijska crta ukazuje na uočavanje detalja svakodnevnog života ili, preciznije, onoga što možda jest, a možda nije taj život.

Zbirka se sastoji od deset pripovijedaka koje premda naizgled raznorodne, s likovima i temama koje uglavnom nisu povezane, sve redom govore o ljudima koje uglavnom ne primjećujemo ili ih, kad ih i primijetimo, smatramo rubnim, nevažnim i nerelevantnim elementima društva. Upravo su ti i takvi likovi u središtu autoričina zanimanja pa se i ono što smo skloni nazvati srećom, ali i nesrećom, u pripovijetkama pojavljuje u najrazličitijim oblicima, kroz usta, misli i živote likova koji su poput nekih ljudi koje možda poznajemo, ali ih rijetko doista vidimo. Uz dozu humora, ponekad i crnog, autorica vješto osvjetljava upravo takve živote navodeći nas na to da se zapitamo tko smo u svemu tome mi.

O autorici:

Morea Banićević rođena je u Rijeci, gdje i živi. Dosada je pisala romane za djecu i mlade, a ovo joj je prva zbirka kratkih priča za odrasle. Uz knjigu Mjesečari Monteriera, za koju je dobila nagradu Anto Gardaš, napisala je izuzetno rado čitanu trilogiju Demon školske knjižnice, Dvojnici iz tame i Tragovima Crnog Petra, a prve dvije knjige ovjenčane su brojnim nagradama, od Sfere do dviju nagrada Grigor Vitez, dječjeg žirija i pohvale za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima. Treća je knjiga prvi put objavljena 2026. godine.

Za roman Izgubljeni gospodin Kovač, objavljen 2024. godine, ovjenčana je nagradama Grigor Vitez Ptica (stručni žiri), Grigor Vitez Ptičica (dječji žiri), Sfera, Artefakt i regionalnom nagradom Mali princ, a s tim je romanom, u kategoriji pisaca, predložena za uvrštavanje na Časnu listu IBBY-ja 2026. godine.

Iz knjige:

„Sjećaš li se Schaffnerova Papillona, u kojemu glavni junak, navodno osmišljen prema biografskoj priči (sjeti se onoga što smo rekli da knjige lažu!), dramatično skače s visoke litice u slobodu? Bijeg staraca iz doma sasvim je suprotan tome. Dok se njih šestero, naoko predvođeno najsporijim Jožom, dogegalo do pomoćnog ulaza koji se nalazio na kraju podužeg koridora, nestalo je i ono malo adrenalina što su ga njihova tijela uspjela proizvesti, što bi značilo da se ne bi pretjerano uznemirili ni da su u tom bili trenutku uhvaćeni. Međutim, oni koji žive najduže sami su po sebi ustrajni, tako da su napokon stigli do izlaza.

            Vrata su, očekivano, bila zaključana, ali i na to su bili spremni. Dan prije, kad je Kata vježbala s fizioterapeutom, savila je lijevu nogu kako bi se dočekala na koljeno desne. Dok ju je fizioterapeut podizao s poda, prepredena mu je Kata iz džepa izvukla ključeve gurnuvši ih u svoju pidžamu. Vodeći se idejom da ovo naoko drsko otuđivanje stvari nije bilo ništa drugo doli srčani čin približavanja slobodi, Kata se nije osjećala loše, dapače, sjetila se svoje mladosti u kojoj je jednom prilikom… tu je zastala jer je zaboravila čega se sjetila.

Iziđimo sad iz Katine retrospektivne anarhističke akcije i vratimo se glavnoj priči.

Dosjetio se.

Ukucao je svoje ime u tražilicu programa s kojim je svakodnevno radio. Učas su nestali podaci gospodina Žica i pojavili se njegovi. Niko je gledao u svoje ime, prezime, ime roditelja, kućnu adresu, stručnu spremu, odabranu policu zdravstvenog. Otvorio je padajući izbornik s lijeve strane programa i našao poseban unos.

Kako mu to samo prije nije palo na pamet?

To je bilo tako jednostavno. Niko je uzdahnuo, skoro se nasmiješio i kliknuo na opciju: "brisanje podataka osiguranika". Uz kratku konfirmaciju, sustav je zauvijek progutao njegov građanski identitet.

Zavjese sive boje odlično su pristajale prostoru u kojemu je odudarala jedino pohabana radna stolica. Nekoliko radnih stolova, računala, fascikli, ladičari i nikad korišten pano za obavijesti. To je sve što je ondje ostalo. Čovjeka u tamnom kaputu više nije bilo u uredu. Nije bilo ni Nike.

Razgovor između dvije međusobno gotovo nepoznate žene, mudrovala je Mia na jednom od svojih postova, katkad je najbolje započeti izvlačenjem karte simpatične ženske solidarnosti. To udružuje međusobne snage i nalazi zajedničku liniju koja će ih istom i povezati. Najgore što se može učiniti jest istaknuti svoje interese, pogotovo kulturnog karaktera, jer bi se druga osoba, ako tome nije dorasla, mogla osjećati inferiorno u svojoj koži. Miji se to previše puta dogodilo, a da ne bi apeliralo na njezinu suosjećajnost da pronađe drugu metodu. Zato je svoje znanje, bar na prvih par susreta s novom osobom, mudro dozirala prema vlastitoj procjeni. Uvijek ima vremena za edukaciju.

#mislimonadruge

Helena je otpila gutljaj.

– Ti dakle ne znaš – rekla je – da mojeg Gordana više nema.”