Stol za jednoga

Zbirku Alena Živkovića Stol za jednoga čini devetnaest priča i play lista pjesama iz priča. Krenemo li od glazbene kulise bit će jasno da se zbirka bavi javnom sferom hrvatskog aktualiteta s težištem na Dalmaciji, a da se radi o pričama satiričnim i često ironičnim, ubrat ćete učas. Čim pak likovi progovore osvojit će vas fonetika njihova dijalekta koji ćete lako locirati u urbanitet Šibenika, pardon Ižbenika, btw se susresti i s traumama funcuta.

Živkovićeve priče kreću iz realizma da bi se razvile do groteske, paradoksa, nadrealizma ili fantastike. Ili se ipak zadržale na tvrdom tlu realizma. Uglavnom, potkraj priče se u pravilu događa kakav twist koji vas natjera na shout, dok shoot često visi u zraku.

Živkovićevi likovi su češće promatrači, tu i tamo – nekad mimo svoje volje – bivaju aktivni, ponekad beckettovski uzaludno, ponekad nemoćni u kafkijanskim labirintima korporacija i birokracije. Primarno stanište im je ipak grad, bircevi i restorani, mikro-grupe koje autor odlično oslikava kombinacijom pripovjednih komentara i sjajnim dijalozima. I pri tom široko zahvaća slojeve stanovništva, uglavnom srednji i niži sloj, sve s klasnom i kulturnom komponentom. Taknut će se mnogih tema, od ideološke isključivosti, neprosvijećenosti, maskuliniteta, klijentelizma, pedofilije do širokog spektra nasilnih ponašanja. I uvijek neiscrpne gluposti.

Nije ovo zbirka koja servira obrok za jednoga, nego gozbu za one što vole dobru književnost, emociju otvorenu prema drugima i zdravu glavu.

Kruno Lokotar