Republika napuštenih pasa

Republika napuštenih pasa razrasla se iz reportaža, iz novinskih tekstova pisanih za tiskani tjednik, uvijek u cajtnotu i ograničenih slovnih mjesta, i uvijek s jasnim konturama naslućene priče, koja se onda u živom dodiru istražuje i sjenča. Ali još od prvih kartografskih skica onoga što će postati Republika, bilo je stalo i Draganu (koji je na jedvite jade uopće pristao napisati i potpisati knjigu) i meni (koja još nisam donijela odluku u životu koja bi mi ga olakšala) da knjiga pod radnim naslovom Reportaže ne bude tek uknjiženi best of objavljenih tekstova, koji će se među koricama redati kao domino pločice. Htjeli smo da se otjelotvori nešto drugo, da pričama od kojih su sastavljene reportaže nađemo smisao u knjizi, kao knjizi, i usput prokrvimo tkivo živo, mada u naše vrijeme uglavnom obamrlo, na spojnici književnosti i novinarstva. Već u reportažama Dragana Grozdanića literarno srce kuca – tekstovi su bogatiji, nježniji, poetičniji, promišljeniji no što bi čak i ponajbolja reportaža morala biti. Svaki izvorni tekst već je bio satkan od priča od kojih bi svaka mogla biti, na neki način i jest, doduše neispisani, roman. Dragan ljude i prostore vidi i osjeća svojom neiscrpnom znatiželjom i iščašenim senzibilitetom, a umije te bljeskovite vizije i brzo ispisati u tjednom žrvnju novina. Grozdanićeva Republika sazdana je od reportažnog skeleta, ispunjenog, obloženog i nastanjenog svime, ili makar ponečime, što je iza prvotnih tekstova tiho bridjelo. Gradeći Republiku, samo smo već načetim pričama dali da još jednom, malo drugačije, prodišu; da nađu svoju formu onkraj zadane. I tako je nastao ovaj pomalo čudesni, pomalo čudovišni hibrid proznog, dramskog i poetskog; autoreferencijalnog, metatekstualnog i citatnog; stvarnog, nestvarnog i prestvarnog.

Ana Fazekaš