Sigmund Freud

Ovo esejističko djelo Stefana Zweiga dio je njegove trilogije „Duševni iscjelitelji“ iz 1931. godine, koja sadrži biografije triju ličnosti koje su se bavile odnosom zdravlja i bolesti te duha i religije: Franza Antona Mesmera, Mary Baker-Eddy i Sigmunda Freuda. Zweig ih predstavlja u kontekstu njihovih učenja i terapijskih metoda koje ispitivanje ljudske duhovne moći samoiscjeljenja otkrivaju svijetu izvan konvencionalne medicine.

Dio knjige o Freudu jedna je od najranijih studija o njegovu djelu napisana od strane pisca izvan psihoanalitičke zajednice i prikazuje koliki je utjecaj Freudov revolucionarni pristup psihi ostavio na Zweiga i njegove suvremenike. Tekst ne pretendira biti znanstveni rad, već više kroz pripovijest ilustrira mogućnosti mentalnog i emocionalnog iscjeljenja. Zweig priznaje Freudov znanstveni doprinos, no ističe i neke teorijske slabosti svoga sunarodnjaka. Smatra da se Freudovo stvarno postignuće ne može pronaći u znanstvenim detaljima, već u mnoštvu njegovih doprinosa kojima je omogućio i nadahnuo promišljanja i istraživanja mnogih svojih nasljednika. U djelu Zweig opisuje Freudov život i nastanak psihoanalize svojom uobičajenom jezičnom virtuoznošću.

Zweig je svoje tekstove slao Freudu još od prvog desetljeća dvadesetog stoljeća. U jednom pismu Freud ovako odgovora na ovaj esej: “Mogao bih prigovoriti da prenaglašavate element malograđanske čestitosti u meni, ali vjerojatno nisam u krivu ako pretpostavim da vam je psihoanalitička teorija bila nepoznata prije pisanja ove knjige. Stoga je još veća vaša zasluga što ste otad upili toliko toga.”