Radost života
-
Brza dostava u roku od 2 do 3 dana!
-
Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 50€
-
Besplatno preuzimanje u knjižari, Trg bana Josipa Jelačića 17
- Opis
- O autoru
- Recenzije kupaca (0)
- Detalji o knjizi
Ovo je priča o ženi suočenoj s nezamislivim koja se, unatoč svemu, nastavlja kladiti na radost. Kladiti se na život. I na ljubav. Poruka nade upućena svima onima koji su, poput nje, odlučni da sram promijeni stranu.
Godine 2024. Gisèle Pelicot nadahnula je milijune ljudi zapanjuju- ćom hrabrošću i dostojanstvom kada je odlučila odreći se prava na anonimnost u pravnoj borbi protiv supruga i pedesetorice muškaraca optuženih za seksualno zlostavljanje. Do trenutka kada su Dominique Pelicot i desetci optuženih muškaraca proglašeni krivima, Gisèle je postala globalna ikona kampanje protiv seksualnog nasilja. Poziv Gisèle Pelicot da sram promijeni stranu u slučajevima seksualnog zlostavljanja, kao i solidarnost koju je pokazala prema žrtvama, izazvali su izvanredan odjek u javnosti i dirnuli žene i muškarce diljem svijeta.
Dana 19. prosinca 2024., kada je Pelicot sišla niz stube suda u Avignonu, po okončanju najvećeg suđenja za silovanje u povijesti Francuske, obratila se oduševljenoj gomili od nekoliko stotina ljudi: „Kada sam 2. rujna otvorila vrata ove sudnice, željela sam da društvo može sudjelovati u ovoj raspravi. Nikada nisam požalila zbog te odluke. Vjerujem u našu sposobnost da zajednički izgradimo budućnost u kojoj svi, žene i muškarci podjednako, mogu živjeti u skladu, uz uzajamno poštovanje i razumijevanje.” Ova knjiga prilog je tome.
- čitateljima koji su pratili suđenje u Avignonu i žele čuti priču iz prve ruke, a ne iz sudskih izvještaja
- čitateljima memoara poput Ničije djevojke ili Pristanka, koje zanima kako se nakon nasilja vraća vlastiti glas
- onima koje zanima kako je rečenica „sram mora promijeniti stranu” postala poziv upućen cijelom društvu
„Više se nisam bojala pogleda niti toga da će ljudi znati. Sram mora promijeniti stranu. Čula sam te riječi koje su odjekivale više od desetljeća kako bi podupirale žene žrtve silovanja i nasilja, i one su mi se usadile u glavu poput refrena, kao da su mi mala sječiva tako naglo izoštrila misli. Svi moraju vidjeti pedeset i jednog silovatelja. Oni trebaju pognuti glavu. Ne ja. (...) Ne želim da ta bol izađe van, ne želim se slomiti. Ako pokažem količinu svoje boli, svih svojih boli, utopit ću se u njoj. Nemam drugog izbora nego biti nepobjediva.“