Književnost me iznevjerila

Eseji/pamfleti obuhvaćeni naslovom Književnost me iznevjerila Marine Šur Puhlovski pokušavaju promisliti zašto je suvremena umjetnost − književnost, slikarstvo, glazba − završila u kiču i zašto je u životu čovjeka izgubila posredničku ulogu, ostavivši ga na cjedilu − dakle iznevjerila ga. Suvremena književnost postala je isključivo sredstvo trgovine i zabave, knjige se pišu za jednokratnu uporabu i više nikomu ništa ne govore.

Vrijednosni su kriteriji izgubljeni, a time je okončan proces detronizacije kulture, posebice književnosti. Knjiga se sastoji od četiri eseja: prvi esej Osjećanje svoje sudbine kao tuđe uvodi u problem, otkrivajući ga kao ključnu temu Goetheova Fausta; drugi esej Smisao tradicije govori o ulozi tradicije i načinu njezina uklanjanja iz književnosti kao vrijednosnog uzora, odnosno govori o suštinskom raskidu suvremene književnosti s tradicijom; treći esej Slučaj Fernanda Pessoe odnosi se na proročku ulogu nedavno otkrivena portugalskog pisca čija Knjiga nemira s jedne strane otkriva temelje bolesti kulture, dok s druge, kao „roman bez činjenica”, stoji kao posljednji bastion kulture i tradicije; četvrti esej Književnost me iznevjerila sažima bitne teze prethodnih eseja i razmatra mogući zaključak, naime da nas je književnost, odnosno umjetnost iznevjerila jer je izdaju nosila u svojim korijenima: umjetnost nije ništa drugo nego traženje odgovora ne u sebi, nego u svijetu, dakle ona je sama otuđenje, te je taj smjer njezina propadanja u konačnu otuđenost, u svijet bez čovjeka − što je kič − izgleda bio logičan i nužan.

Nalazimo se dakle pri kraju jednog vremena koje je živjelo od umjetnosti, i na početku drugog vremena koje će morati potražiti nove načine duhovnog opstanka, i koje ih, primjerice, preko ostavštine od 600 knjiga indijskog mudraca Oshe već naveliko i traži…