Da, ali to nije sve

Kako odrastati na dvjema adresama? Kako odrastati u obitelji koja ima drukčiji oblik od očekivanoga, a naziva se udomiteljskom?

Na ta će nam pitanja u romanu odgovoriti Mihaela, koja odrasta u rascjepu između majčine i očeve obitelji i treba prihvatiti nove partnere svojih roditelja i njihovu djecu, te Zvonka i Mario, koji žive u udomiteljskoj obitelji okruženi ljubavlju i toplinom od najranije dobi. Osim što roman tematizira obiteljsku ljubav, odnose u obitelji i pitanja pripadanja, nepripadanja i napuštanja, to je i roman o vrckavim tinejdžerskim simpatijama, o prijateljstvu, druženju, ljubomori zaljubljenih, privrženosti i povjerenju u život i ljubav.

O autorici:

Sonja Zubović rođena je 1962. u Zagrebu. Diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi, a radi u Knjižnicama grada Zagreba. Članica je Društva hrvatskih književnika i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj. Djela su joj prevedena na esperanto, slovenski, bugarski, makedonski i talijanski jezik. Dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi Grada Jastrebarskog za 2015. te međunarodne nagrade Srebrno leteće pero za umjetnički i kulturni doprinos u Bugarskoj 2023. godine. Godinama je uređivala tjedne emisije o novim knjigama na radijskoj postaji Jaska. Nakon što je u Jastrebarskom 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga od 13 000 svezaka s nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem u medijima i u okviru svojega radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine. Bavila se i pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivale. Godine 2000. organizirala je tinejdžerski band aid za borbu protiv droge skladbom Nađi u srcu ljubavi. Na poziv Hrvatske kulturne zajednice gostovala je 2016. u Mainzu i Offenbachu. Organizirala je 2017. povezivanje i suradnju Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog s Osnovnom školom u Sofiji. Iste je godine gostovala u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta Dr. Petar Beron – 1926. Od 2011. voditeljica je umjetničke organizacije Tekston, u okviru koje vodi projekt poticanja čitanja poezije za mlade Poezija to go. Popularizira poeziju na društvenim mrežama kontinuirano od 2015. godine, uređuje i vodi radijske emisije Druženja s pjesnicima na Radiju 808. Osmislila je i organizirala projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima te također organizira i vodi tribine Poezija to go – druženja s pjesnicima, što se može pronaći na internetu. Bavi se i likovnim stvaralaštvom. Izlagala je 1980. na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom, 2011. na izložbi Kamen, žica, puž s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu, 2012. na izložbi Oblici nježnosti s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu i 2018. na izložbi Transformacije s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko. Za odrasle je objavila zbirke pjesama Sol na koži (1997.), Neukradivo nebo (2012.), Samo se vjetar smiješi (2016.), zbirku pripovijetki Goli carevi (2015.) te radiodramu Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.). Za djecu je objavila zbirke pjesama Kako se gleda abeceda (1996.), Pjesme iz prirode i društva (2009.) i priče Vjetrosvijet (1999.), Priče poučnice (2001.), Mjesečeve suze (2002.), Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.), Dobri zmaj Zumi (2006.), Čudesna kuharica Lize Brljize (2010., nagrade: Ovca u kutiji i Grigor Vitez), Ježica Vici u šumskoj češljaonici (2011.), Šale i pohvale (2011.), Puž Slavek u polju suncokreta (2013.), Mjesečevi snovi (2014.) i Roza i Blu upoznaju Zagreb (2015.). Objavila je i romane: Prodavač vremena (2001.), Probuđena zvona (2012.), Nemreš bit pametan (2015.) i Belini brodovi (2020.).

O urednici:

Dubravka Težak, književna povjesničarka, kritičarka i metodičarka, rođena je u Zagrebu 14. studenoga 1955., gdje je završila osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet (komparativna književnost, indologija, talijanski jezik i književnost). Poslijediplomski studij književnosti završila je 1984. obranivši magistarski rad Prijenos dječjeg junaka iz književnog djela na film, a disertaciju Hrvatska poratna dječja priča obranila je 1989. i stekla akademski stupanj doktora društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije. Od 1982. zaposlena je kao asistentica za dječju književnost i filmsku i radiotelevizijsku kulturu u Odsjeku za razrednu nastavu i Odsjeku za predškolski odgoj Filozofskog fakulteta OOUR-a pedagogijskih znanosti, koji danas djeluje kao Učiteljski fakultet. Od 1986. je znanstvena asistentica, 1990. docentica, 1996. izvanredna profesorica, a 2003. redovita profesorica. U akademskim godinama 1991/92. i 1992/93. predavala je dječju književnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, Odsjeku za razrednu nastavu i Odsjeku za predškolski odgoj. Autorica je i nekoliko čitanki i priručnika za osnovnu školu. Znanstvenim i stručnim člancima javlja se u časopisima u domovini i inozemstvu. Objavljuje prikaze i kritike književnih djela u novinama i časopisima. Napisala je desetak scenarija za Obrazovnu videoteku Filmoteke 16, petnaestak priloga za Obrazovni program HRT-a, uredila 60 knjiga za djecu i mladež (biblioteke HIT junior u Znanju, SMS u Nakladi Ljevak i Naklada Tipex), prevodila dječje priče s hindskog, talijanskog i slovenskog jezika. Dobitnica je godišnje nagrade »Ivan Filipović« za 2002. godinu.

Iz knjige:

– Trebaš ih šarmirati! – reče Niko i značajno namigne promatrajući kako se Tomi znoje ruke.

– Lako je to reći. – promrmlja Tomo.

– Imaš talenta za to, vjeruj mi. Uopće nije komplicirano.

– Ne znam, ne izgleda mi tako.

– Receptura osvajanja je ustvari vrlo jednostavna.

– Kako? Na primjer? Može li jedan jednostavan primjer ili recept? – zainteresirano reče Tomo.

– Aha, ali daj, Mali, prvo pogledaj je l’ ima koja pivica u frižideru pa dodaj jednu svom dobrom ujaku. Grlo mi je suho. – reče Niko, a Tomo se spretno okrene, otvori frižider i dohvati jednu limenku piva.

– Kad god ti dolaziš k nama, mama se uvijek pobrine da je hladnjak primjereno pun svega što ti voliš. – reče Tomo.

– Naravno, najmlađi sam joj brat. Uvijek je prema meni bila posebno pažljiva. Bio sam njezin miljenik sve dok nije tebe rodila. Otad me pak prilično zapostavila.

– Onda sam ja postao miljenik cijele obitelji, je l’ da? – nasmije se Tomo.

– Naravno. Dođi, Mali, idemo u vrt, ovdje je vruće. Osim toga, nećemo valjda vruće ljetne dane provoditi u kuhinji. Kad si vidio da se muški razgovori vode u kuhinji, blento jedan. – reče Niko i zaputi se u dvorište prema vrtnoj garnituri ispod stare breze. Tomo poslušno krene za njim, ali ipak prvi uhvati pleteni naslonjač, povuče ga u najdublji hlad, stropošta se u nj, uzdahne i reče:

– Strašno je vruće!

– Mali, otpuhuješ kao naša stara tetka Micika! Šta bi bilo vruće takvom dečku od sedamnaest godina.

– Maloprije si i ti rekao da je vruće.

– Pa šta onda što sam rekao! Nećemo sad vagati detalje tko je što rekao kao da smo kakve babe.

– Nećemo, a pogotovo ne na ovoj vrućini.

– Bolje je razgovarati o curama dok tvoja stara ne dođe s posla. – reče Niko.

– Gdje smo ono stali?

– Kod šarmiranja, htio si reći…