-
Besplatna dostava za narudžbe iznad 50.00 €
- Program vjernosti
Ptice ne lete pod morem
-
Brza dostava u roku od 2 do 3 dana! -
Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 50€ -
Besplatno preuzimanje u knjižari, Trg bana Josipa Jelačića 17
- Opis
- O autoru
- Recenzije kupaca (0)
- Detalji o knjizi
Ptice ne lete pod morem
Roman Ptice ne lete pod morem Nives Madunić Barišić govori o tinejdžerskoj ljutnji koja razara i osamljuje, o pokušaju bijega i konačnom zaranjanju u vlastitu tamu kako bi se pronašao izlaz i snaga za odrastanje.
Ovo je roman o izostanku razgovora, o roditeljima koji se boje više od njihove djece, o tuđim očekivanjima zbog kojih mlade osobe više ne čuju vlastiti glas i o njihovu otporu koji može završiti tragično.
Kada je iznevjere prijatelji i obitelj, trinaestogodišnja djevojčica Teuta zavesla prema Štondriji, pučinskom otoku na kojemu se nalaze ostaci kule ilirske kraljice Teute, no oluja potopi njezinu barku, a djevojčica se nađe u mitskom gradu Rizinumu, gdje je dočekaju kao kraljicu. Demetrije, predvodnik Teutinih gusara, vlada gradom okrutno, ali kada se pojavi kraljica, mora joj ustupiti prijestolje. Isprva zbunjena novonastalom situacijom, Teuta mora naučiti kako koristiti moć koju ima. Ljutnja koju je donijela u Rizinum iz svoga svijeta i vremena nimalo joj ne pomaže. Hoće li i sama postati okrutnom vladaricom ili će povesti pobunjenike u borbu protiv Demetrija i njegovih gusara te se vratiti u stvaran svijet i boriti se s tugom, ljutnjom i izdajama, odluke su koje će ova hrabra trinaestogodišnjakinja morati donijeti u nizu pustolovina koje doživljava u neobičnom podmorju.
Kao i u svim svojim prijašnjim romanima za djecu, tako i u ovome za mlade autorica Nives Madunić Barišić služi se žanrovskim okvirom pustolovnog i fantastičkog da bi govorila o ozbiljnoj temi autodestrukcije kod mladih. Ovo je roman podjednako namijenjen mladim čitateljima, ali i njihovim roditeljima i učiteljima s mnoštvom tema za razgovor nakon čitanja.
Nives Madunić Barišić, književnica, dramska autorica i dramaturginja, rođena je 1968. godine u Osijeku. Čitati je počela zbog jednog dječaka u kojega je bila smrtno zaljubljena, a pisati jer joj je bilo dosadno u školi.
Odmalena hoda po kazališnim hodnicima, virka iza kulisa ili tame gledališta, zaljubljena u glumce i drame koje slamaju srce. Nije se mogla odlučiti želi li biti profesorica hrvatskog ili dramaturginja, pa je studirala i jedno i drugo i radila i jedno i drugo. A onda je ipak odlučila živjeti od pisanja. Radi u dramskom programu radija kao dramaturginja i urednica, a za djecu i odrasle napisala je trinaest knjiga i desetak drama i igrokaza.
Kao čitateljica ne voli zamorne opise i više je raduju zanimljivi likovi i njihove pustolovine, pa nastoji i sama tako pisati. Njezini su likovi detektivi, heroine, čarobnjaci i borkinje, životinje i djeca, duhoviti i pametni s mrvicom umišljenosti, nikada posve dobri, ali ni zli, jer autorica voli sve svoje likove i ima puno razumijevanja za njihove slabosti
„Željela bih vam ispripovijedati priču o jednom otoku, i o vjetru i moru, o jednoj djevojci.
Upoznala sam je tek na kraju ove priče, ali znale smo se oduvijek.
To znači da sam isprva o njoj mogla reći da ima trinaest godina, vrlo dug i oštar jezik, što zapravo znači da bez uvijanja svakome govori što zaslužuje, pa i malo više od toga, da u isto vrijeme pokušava biti na barem tri različita mjesta, obaviti barem pet različitih stvari i pri tome se ne umoriti previše. Jedni za nju govore da je pametna, ali lijena, drugi da je nemarna i brzopleta, a treći da je neodgovorna i površna, čak i bezobrazna, zato se svim silama trude popraviti je na neki svoj način i nekim svojim metodama. Ako vas zanima kako izgleda, mogu reći da ima velike tamnozelene oči i kosu nalik sijenu koje nasađeno na njezinu glavu pada uokolo kao da ga je nanio vjetar, ima i duge noge i duge ruke i vrlo male pesnice koje često stišće u dubokim džepovima. Voli se sklupčati kao mače na toplom, sigurnom mjestu i sakriti se od svijeta na koji sat ili dan kada joj se pod kožu zavuče tuga kojoj nije uspjela pobjeći. Voli trčati i voli bježati.
Ali najviše od svega voli svoj otok i more koje se uspinje po stijenama i prikrada po žalima znatiželjno se navirujući prema ljudima. Voli vjetar koji skuplja riječi i pjesme po ribarskim barkama, i kričanje galebova nad ribarskim mrežama, i noć zaglušenu zrikavcima.
Kada je baš jako zabole tuđa popravljanja, ona odlazi na jedno posve osobito mjesto na kojemu se može sakriti od svih onih koji je gledaju, a ne vide.
A onda jednoga dana, kada više nije mogla izdržati košmar u svojoj glavi i divlju buru u tijelu, sjela je u očevu barku i zaveslala prema Štondriji. Zapravo, u početku nije bila baš tako luda da vesla čak onamo, ali nakon što je u njihovoj tajnoj uvali ugledala Šimuna s nekom djevojčurom, nije se mogla zaustaviti. Jednostavno je veslala, i veslala, i veslala, i sve se više otiskivala prema pučini, a taj Vražji otok činio joj se kao jedino razumno rješenje. Ionako je odavno željela otići onamo. S ocem, doduše. Privlačile su je njegove strme obale i podvodne morske struje, legende o Kraljičinom gradu i ukletom blagu, a najviše od svega divljina koja je oduvijek pristajala njezinoj duši.
Od Teutina dvora i kule ostali su samo kameni zidovi iz čijih su temelja rasli borovi. Zrak je mirisao na sol i smolu, a kada se popela na zid, vjetar je dohvatio njezinu kosu razigrano je mrseći. Zagledala se u daljinu. Ondje je bio njezin otok, dom, Šimun, njihova uvala, njezina mama... Lijevo i desno pučina u koju se utapalo nebo, a dolje... Je li se kraljica Teuta doista bacila s ove kule kada su joj pokušali oduzeti slobodu? Teuta se morala pridržati za zid jer ju je neka nevidljiva sila vukla prema dolje, u ponor ispod Šijoboda. Ne bi to bio običan pad nakon kojega ustaneš i nastaviš. Odozdo nema povratka. Sada je to shvaćala.
Podigla je glavu i zagledala se prema Komiži, i premda nije mogla vidjeti prozor, bila je sigurna da joj s njega maše mama, djevojčica i žena istovremeno, jer svi smo mi uvijek sve skupa: i ono otprije, i ovo sada, i ono što će tek doći u budućnosti.
Nasmijala se, otresla s tijela tamu kao prhut, spustila se s kule i krenula ususret gliseru koji je upravo pristizao na Štondriju.“
