Reci mi... (Stihomašina)

Poezija je pušionica. Napišeš pjesmu i ona stoji nakrivo, jer nitko je ne čuje. Prostor oduzima autora i pola čitača. Velika usamljenost vlada poezijom. Muza je skrivena od skrivenog boga. Duboka nevezanost je istinita, poligon i trajni početak osobnog sudara sa sudarenom poezijom, naime ona je u prometnoj prolaznosti. Kostur poezije lako je sresti. Pređimo još na početak; knjiga poezije je plahovita u kojoj su važni njezini razasuti čitači. Ulica je predsadržaj, prethodi tuzi stiha. Ionako je priprema sve, poslije dolazi idealistička realizacija trojstva pjesnik–pjesma–publika (čitači).

Praznina napravljene knjige ipak je ugodno popodne tijelu poezije uz ulični čitalački klub. Događaj je dobitak. Realnost je dijelom suprotna. Lakoća shvaćanja izručuje nas publici čija je ultimativna slika: figa u njihovom džepu. No ne možeš biti neprevaren od akcionizma. Prošlost ti daje za pravo, recimo. Škola se zove Osnovna škola: Majka Poezija. Polaznici su neizmjerni, uzbuđeni polaznik je nefiksirani sluga koji zna izreku: „Non serviam“. „Poezija je stvar zdravlja; vidjeti stvari onakve kakve jesu.“ Čitajte deset pjesnika. Stijena je stjenovita.

„Poezija je stvar zdravlja; vidjeti stvari onakve kakve jesu.“

Brojke su vrsta glavobolje; mnogo drugih vrsta pripremanja i serviranja poezije isto su glavobolje. Zazirati od verbalnog, postaviti to u ne-svečan položaj na ulici, trgu, platou, eto realnog okvira grada ideja. Umrijeti za ideju davanja, ni manje ni više. Dobro je ostati praznih pjesničkih ruku. Matko Abramić, a, b, ć, i, k, m, r, t, Matko Abramić, Imajte ponuđeno.