Provokativne misli

Zamisao urednika i priređivača ove knjige bila je pružiti uvid o najvažnijem što je Krleža napisao o umjetnosti i umjetničkim temama. Krležin je opus ogroman, a još je veća krležološka literatura; ipak, ma koliko bila mala, ova je knjiga, vjerujemo, dobrodošla novost za ljubitelje Krleže i one koji će to – tek postati!

Postoje već naoko slični izbori karakterističnih odlomaka iz Krležina opusa. U prvom redu, to je petoknjižje Panorama pogleda, pojmova i pojava u redakciji Anđelka Malinara iz 1975. godine, koju je "blagoslovio" i sam Krleža. U njoj se, razumljivo, može naći i većina citata iz našega izbora, ali unutar mnogo širih ekscerpata. No za razliku od toga golemog izdanja, naš se izbor prvi put usredotočuje isključivo na "umjetničke teme" te (koliko je god to moguće, jer Krleža govori o mnogočemu i onda kada govori o umjetnosti) ne sadrži Krležine stavove o politici, povijesti, filozofiji ili, primjerice, ekonomiji.

Pritom je posebna zadaća priređivača bila izabrati upravo onu rečenicu (ili po nekoliko kraćih rečenica) kojom (odnosno kojima) Krleža na najjasniji i najkraći način izražava svoje mišljenje o pojedinoj temi. U vatrometu dugih, složenih i upravo barokno razvedenih rečenica, upletenih uglavnom u opsežno i vrlo gusto tkivo teksta, ponekad to i nije bilo lako učiniti, jer u takvom postupku uvijek postoji opasnost da se »promaši poanta« ili odabere manje bitan izvadak.

Ova je knjiga stoga, zapravo tek neka vrsta "Krleže za početnike", pa se nadamo da će one čitatelje, koji to još dosada nisu učinili, navesti da posegnu za integralnim tekstovima, a da će onima, dobro upućenima u Krležin opus, svejedno dobro doći kao podsjetnik ili neka vrsta putokaza, vodiča kroz Krležine "artističke teme".

Koliko god se o izboru može raspravljati, i koliko god bi neki drugi priređivač zasigurno odabrao (po)neke druge odlomke, koliko god je pak dvojbeno "digestirati" bilo kojega pisca, nema ni jedne riječi u ovoj knjizi koju Krleža nije osobno, za života, autorizirao i odobrio za tisak u reprezentativnim izdanjima svojih djela. "Čisti Krleža" – to je, dakle, bio osnovni priređivački kriterij ovoga izbora. Stoga u ovoj knjizi nismo uvrstili ni jednu rečenicu koja se, bez obzira na vjerodostojnost izvora, Krleži ipak tek – pripisuje. Iako su takva djela (ponajprije, zapisi Enesa Čengića) iznimno važna za razumijevanje Krležina djela i osobnosti, ona ipak ne sadrže izvorne Krležine tekstove.

Osim toga priređivač zasigurno nije namjeravao ulaziti u polemiku s Krležom: nismo birali one Krležine odlomke, odnosno stavove, koji bi se priređivaču ili bilo kome drugome više svidjeli, niti pak samo one koji bi se i danas činili posve ispravnima, točnima, odmjerenima i/ili argumentiranima. Odavno je, naime, poznato da je Krleža u mnogim svojim procjenama bio posve u krivu, da je često bio krajnje subjektivan, da je polemički naglašavao pojedine slabije točke tuđih opusa a zanemarivao kvalitetniju dimenziju cjeline, kao i to da su mu gledišta često bila pretjerano ideološki obojena.

Tako će, primjerice, jedan Dragutin Domjanić u Krležinoj optici ispasti, ukratko, nalik na petparačkog stihoklepca, Vlaho Bukovac nalik na soboslikara, a Isidor Kršnjavi prikazan je skoro kao idiot (gotovo je nemoguće složiti se s takvim mišljenjima), a takvih je slučajeva mnogo (za Krležu je čak i Goethe nekakva sumnjiva veličina). Ipak se sva ta mišljenja mogu protumačiti samo u kontekstu poznavanja šireg autorskoga, društvenoga i vremenskoga konteksta, pa zato ponovo naglašavamo potrebu šireg uvida u Krležin opus na što će, vjerujemo, ova knjiga sigurno mnoge čitatelje potaknuti.

Također, neke Krležine riječi, uvrštene u ovu knjigu (posebice one o skladateljima) danas mogu zazvučati gotovo nezrelo, čak i amaterski. Ipak, sve je to Krleža: tih i takvih gledišta i riječi nije se odrekao ni u svom zenitu, a ni pri samom kraju stvaralaštva. Pa tko smo onda mi da mu ih odričemo! S druge strane, najveći dio ovoga izbora, ma koliko to bilo tek u nužnim naznakama, otkriva sve ono zbog čega je Krleža bio i ostao titanska figura ne samo hrvatske književnosti nego i cjelokupnoga 20. stoljeća na ondašnjem jugoslavenskom prostoru. Njegova lucidnost, erudicija, stilistička snaga i književna uvjerljivost jedinstvene su i neusporedive.

Za kulturnu (i ne samo kulturnu) povijest Hrvata nemjerljiv je njegov doprinos (re)valorizaciji fenomena kao što su bogumilski stećci, zlato i srebro Zadra, kajkavska književnost, Juraj Križanić, Jan Panonije, Krsto Hegedušić, Miljenko Stančić...Na kraju krajeva: Krležinu umjetničku veličinu nikako ne treba mjeriti samo prema ovim izvadcima ni prema (uglavnom esejističkim) tekstovima iz kojih su odabrani. Krležina književna veličina ipak je koncentrirana u onom dijelu njegova opusa koji bismo danas nazvali "fikcijom", dakle u romanima, pripovijetkama, pjesmama i dramama: ponajprije, u Povratku Filipa Latinovicsa, ciklusu o Glembayevima i, ponajviše, u "Baladama Petrice Kerempuha". No i u svim tim djelima, čija je književna vrijednost neupitna, zrcale se mnoge ove Krležine misli o umjetnosti i umjetnicima...

Denis Peričić