Pisma Mileni

Franz Kafka upoznao je i sprijateljio se s Milenom tijekom prevođenja njegovih kratkih proza na češki. Prijelaz iz prijateljske atmosfere osobnog i poslovnog razumijevanja u strastvenu vezu bjelodano se iščitava iz ovih Kafkinih pisama iz Merana 1920. godine, gdje je bio na liječenju. U njima on »otvara svoje srce i dušu«, a slično je bilo i s odgovorima, pa je sve rezultiralo epistolarnim ljubavnim romanom, ispunjenim žudnjom, ali i zebnjom. Ta je ostrašćena prepiska tematski, simbolično, kreativno, po svim kriterijima… - izvrsna književnost, nerijetko epigramatski formulirana, no ništa manje nije ni bilo za očekivati od jednog od najvećih i najutjecajnijih pisaca u povijesti. Za njega, kako je napisao, »pisati pisma znači ogoljivati se pred duhovima, što oni jedva čekaju. Napisani poljupci nikad ne stižu na svoja mjesta, nego ih na putu ispiju duhovi.«

Milena Jesenski potjecala je iz stare praške obitelji, jedne od onih koje bi se mogle nazvati »pravim plemstvom« Čehoslovačke. Nije bila zavodnica, niti je htjela zavesti muškarca kojeg je poštovala kao pisca i čiji je genij pojmila puno prije većine. Nakon brojnih razmijenjenih pisama, povremeno i nekoliko ih dnevno, te dva susreta, u vrijeme kad je počeo »pljuvati krv«, dogovorno su se razišli, jer je Milena unatoč »lošem braku« ipak »previše voljela svog muža da bi ga mogla ostaviti«. Premda ponajvećma »pismonosna« i nepotpuno realizirana, bila je to možda i najveća, a svakako najintrigantnija, Kafkina romansa. Tomu je ovo književno djelo, odnosno ukoričena pisma, jedinstveno, iznimno svjedočanstvo.

Za koga je:

• onima koji Kafku već čitaju, a žele ga u prvoj osobi, bez pripovjedača, kao u Dnevnicima;
• čitateljima epistolarne proze - knjiga je sama prepiska, ne roman o prepisci;
• onima koje zanima kako je Kafkina ostavština preživjela, pa idu i na Posljednji Kafkin proces.