Novi kraj

Novi kraj je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bismo uvjetno mogli nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji.

Novi kraj je priča o konačnostima koje odgađamo sve dok za to imamo snage i razloga i o počecima koje izmišljamo kako bismo neumitnost krajeva lakše podnijeli. Pisan jednostavnim, slikovitim jezikom u nostalgičnom, ali i energičnom, poletnom tonu, roman govori o ljudima i njihovom trajanju, svemu onome što se smjesti između prvog kraja i zadnjeg početka.

U tematskom, motivskom i stilskom pogledu Novi kraj je svojevrsni nastavak autoričina knjižnog prvenca, zbirke priča Fafarikul, jedino što je ovdje dominantno izdvojena jedna od mnoštva pripovjednih linija, a to je davno započet i nikad dovršen razgovor pripovjedačice s majkom, njezin oproštaj s njom kao pripremna inačica onoga konačnoga.

U toj presudnoj dionici roman prati nadvremensko putovanje od trenutka kada pripovjedačica saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi. Usputno nudi crtice iz njezina življenja u vječnom sada, koje se isprepleću s gotovo svakotjednim petosatnim vožnjama na relaciji Zagreb - Vitez u posjet majci i susretima s vlastitom budućom prošlošću, donosi prizore iz majčine prošlosti koje pripovjedačica uz njezino uzglavlje diskretno zapisuje na papir, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se ne možeš nikad naviknuti, i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.

Isti prozni krajolik nastavljaju Vidimo se na papiru i Umjesto dnevnika.

Za koga je:

• čitatelje autofikcije i fragmentarnog romana
• one koji su čitali Fafarikul i žele istu rečenicu na dužem rasponu
• čitatelje koji o oproštaju od roditelja čitaju bez patetike