Meksičke željeznice

Dok se većina pisaca okreće autofikciji i minimalističkim obiteljskim dramama, Griffi se javlja velikom, bučnom pripovijedanju punom nezaboravnih sporednih likova i jezičnih vatrometa.
LA REPUBBLICA

Asti, sjeverna Italija, veljača 1944. godine. Cesco Magetti, vojnik Nacionalne republikanske željezničke garde Talijanske Socijalne Republike, dobije zapovijed po nalogu visokih nacističkih dužnosnika da izradi cjelovitu kartu meksičke željezničke mreže. Budući da se zapovijedi ne preispituju, nego samo izvršavaju, mučen teškom zuboboljom, Cesco se bez ikakva znanja o Meksiku upušta u naoko besmislenu potragu koja će se pretvoriti u svojevrsnu avanturu života (i smrti).

Jednaku avanturu predstavlja i čitanje romana Meksičke željeznice, koji je zbog svojega opsega i sadržaja istinski izazov svakom čitatelju, ali strah od možebitnog odustajanja prestaje već nakon nekoliko pročitanih stranica jer autor iznimnom lakoćom vješto gradi priču koja je sve samo ne obična. Zapravo je točnije govoriti o „pričama” koje se međusobno uvezuju u zajedničko klupko i o cijeloj galeriji čudnovatih likova čije se sudbine isprepleću u različitim prostornim i vremenskim razinama, ali čitatelj se ipak ne gubi u labirintu pripovijedanja. Različitim pripovjedačkim postupcima, jezičnim poigravanjem, izmjenjujući komične i dramatične scene, dovodeći radnju do apsurda, povezujući elemente povijesnog romana i znanstvenog teksta s dijelovima koji kao da su posuđeni iz djela što pripadaju tradiciji magijskoga realizma, autor je dao sliku svijeta vrtoglavih promjena, urnebesnu i istodobnu dirljivu, odajući tako priznanje piscima kao što su Jorge Luis Borges, Roberto Bolano i Juan Rulfo, ne gubeći pritom ništa od svoje originalnosti.

Meksičke željeznice velik su roman u svakom smislu te riječi, majstorski i grandiozno ispripovijedano enciklopedijsko djelo, a Gian Marco Griffi ispisao je neke od ponajboljih stranica što ih je novija talijanska (i europska) književnost dala. Knjigu je s talijanskoga prevela Barbara Šarić.