Lijepe zelene oči

Roman Lijepe zelene oči Arnošta Lustiga iz 2000. priča je o petnaestogodišnjoj židovskoj djevojci Hanki, deportiranoj u Auschwitz. Dok njezini majka, otac i mlađi brat odmah po iskrcaju iz vlaka smrti završavaju u plinskoj komori, Hanki se igrom sudbine ponudi jednostavna alternativa: pridružiti se odabiru djevojaka za esesovski vojnički bordel iza istočne fronte ili ne u činiti ništa i čekati sigurnu smrt. Odabire živjeti! Prilikom regrutiranja prostitutki pretvara se da je arijevka i laže o svojim godinama te zahvaljujući svojoj ljepoti uspijeva u selekciji. Tako se dvadeset i jedan dan, sve do povlačenja njemačke vojske s ruske fronte i bijega, suočava s najdubljim poniženjem i beskrajnom fizičkom i psihičkom patnjom. Uz glad, bolesti i neprekidan strah od razotkrivanja svoj opstanak plaća i savješću. Svakodnevno se suočava s pitanjima ima li uopće pravo živjeti kada su svi članovi njezine obitelji ubijeni. Je li grijeh što je htjela ostati živa čak i pod takvu cijenu?
Radnju romana definiraju Hankini susreti s tri ključna čovjeka: dvojicom nacista u bordelu (jednim “dobrim” i drugim perverznim, bolesno fanatičnim) i rabinom, kojem netom po završetku rata pokušava ispričati svoja strašna iskustva, sve kako bi opterećena takvim sjećanjima mogla nastaviti živjeti. Roman govori o svijetu iz kojeg su nestale uobičajene moralne kategorije, u kojem čovjek više ne bira između dobra i zla, nego između smrti i života. Ubraja se među najpotresnije književne prikaze ženskoga iskustva Holokausta, posebice nedovoljno istražene teme vojničkih bordela. Roman ne govori samo o prošlosti, već pokušava razumjeti kako čovjek može nastaviti živjeti i nakon što je prošao kroz svijet “iz kojeg je Bog otišao”, te tako čitatelju nudi transcendentni osjećaj nade.