Krađa

Knjiga pjesama Senka Karuze Krađa pristiže iz prostora čitanja, što je samo jedna od mogućih oznaka njezine iznimno složene i višeznačne strukture, njezine gradnje kojom se drugi tekst pretvara u vlastiti sadržajni okvir. Ime autora i naslov pročitane knjige obvezuju čitatelja na savez koji nije lišen predrasuda i divljenja, poznavanja i neznanja… Knjiga (pjesama, priča, roman), koja je predmet Karuzina interesa, postaje pustolovina u koju se upuštamo, s više ili manje povjerenja u pjesnika. Umnožavanje konteksta i čitateljskih perspektiva govori o neočekivanom i nevidljivom, o prevođenju teksta u drugi pjesnički format sa svim rizicima što ga takav pothvat donosi: „Nismo ih očekivali. Živjeli smo njihovo / Praveći se da je naše, puštajući vrijeme da nas miluje / Gledajući ponekad njihove sjene na rubovima / Našeg svijeta u kojem smo pustili korijenje.“ (J. M. Coetze, Čekajući barbare). Bavi li se pjesma sobom, zahvaćena i onim što je izvan njezine moći: povijest i korijenje, svijet i rub, nepomičnost i priroda? Ili je na djelu stvaranje i potiranje sličnosti i razlike, razlike između vremena i prostora, između kulturalnih (književnih) predložaka. O čemu se, zapravo, radi, o kakvim je subverzivnim postupcima riječ: promjena čitateljskog obzora, prevrednovanje drugog teksta ili upisivanje novih značenja u postojeći jezični poredak, u poetički uzus, kod. Karuzina Krađa postupno i snažno, hrabro i suzdržano, uvlači čitatelja u vrtlog i labirint različitih ideja, imena i naslova: Antonio Tabucci, Rekvijem; Ofeigur Sigurdsson, Pripovijest o Jonu; Adam Bodor, Okrug Sinistra; Linda Bostrom Knausgard, Dobrodošli u Ameriku; Jon Stefanson, Nebo i pakao; Borges, Osobna biblioteka; Jose Eduardo Agualusa, Prodavač prošlosti; Lucija Berlin, Priručnik za spremačice… Krađa je puna je očekivanih i nepoznatih, uzbudljivih i opasnih, dalekih i odsutnih imena i naslova – kao pjesnikova osobna biblioteka – koja će, znamo to, i sama doživjeti krađu, ali to je već za drugu knjigu, za drugo čitanje! (Miroslav Mićanović)