KISSINGER - TITO

Sinonim za američku vanjsku politiku u epohi Hladnog rata, Henry Kissinger, u više se navrata tijekom sedamdesetih godina susretao s jugoslavenskim liderom Josipom Brozom Titom – čak šest puta, a imao je i nekoliko susreta s drugim istaknutim ličnostima jugoslavenske države i diplomacije. Stupajući na dužnost pomoćnika predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost u razdoblju velike krize američke vanjske politike zbog tegobnog angažmana u sukobu u Vijetnamu, Kissinger je došao u veliko iskušenje da pretoči svoja prethodna intelektualna iskustva u realnu politiku, koju će provoditi američki predsjednik.

Socijalistička Jugoslavija u njegovoj je percepciji imala posebno mjesto kao država koja je otvorila napuklinu u istočnom komunističkom bloku te je služila i kao svojevrstan primjer drugim državama da eventualno pođu putem „Titoizma“ – kako je i sam nazivao jugoslavensku politiku otklona od istočnog, komunističkog bloka – ali i kao strateška točka američke politike da drži Sovjetski Savez izvan pristupa Mediteranu. Kissinger je prema Jugoslaviji i njezinom lideru Titu imao prilično konstruktivan stav. Bio je intelektualac antikomunističkog opredjeljenja koje nije prikrivao, a nije podnosio ni aktivnosti Pokreta nesvrstanih, s čijim se stavovima često sukobljavao na raznim stranama svijeta ili u skupštini Ujedinjenih naroda. Sve je to moglo voditi ka neraspoloženju prema jugoslavenskoj strani, posebice Titu. Česte oscilacije u jugoslavenskoj vanjskoj politici, kritički tonovi prema Sjedinjenim Državama te podrška revolucionarnim i radikalnim pokretima diljem takozvanog Trećeg svijeta čimbenici su koji su samo dodatno iritirali Kissingera.

Zbog toga je – osobito u svojoj najutjecajnijoj fazi – imao riječi kritike za takve stavove i često ostavljao jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Minića bez zakazanog termina za sastanak. Ipak, Kissinger je prepoznavao poseban značaj Jugoslavije i zato se prilično mnogo bavio odnosima s njom.