Besmrtnici

Pedesetogodišnja pripovjedačica inicijala K., sveučilišna profesorica, dok i sama boluje od raka, saznaje za smrt svoga prijatelja s kojim je bila nerazdvojna od rođenja. Pripovijeda nam iz bolničkog kreveta, u košmarnom stanju netom nakon amputacije dojke. Preplavljena tugom i strahom, priziva djetinjstvo i mladost provedene s Benom, što je potiče da ga u uspomenama potraži živog kako bi ona sama mogla postojati.
K. i Ben vršnjaci su isprepletenih života: na krajnje su ih nekonvencionalan način od sredine 1970-ih zajednički odgajale majke borbene feministice – jedna ljevičarka, druga bivša katolkinja – dok su ih očevi – intelektualci opsjednuti društvenim uspjehom – naprosto zanemarili. Tako je to dvoje djece o životu učilo ponajviše jedno od drugoga, izgradivši zajedništvo koje ih je zaštitilo od nesređenosti njihovih roditelja. Nažalost, s adolescencijom Ben tone u droge i alkohol, a K. se povlači u sebe i nastavlja se prezirati. Naime od najranijih godina usađivana joj je konstrukcija da su dječak i djevojčica jedno te isto i da je jednakost već tu, dok joj je život, naprotiv, stalno iznova pokazivao da žene, bez obzira na to odakle dolaze, trpe nadmoć muškaraca. A nitko je nije pripremio ni naučio da se od toga obrani.
Besmrtnici nisu samo generacijska priča koja nas ostavlja duboko dirnutima, nego istovremeno politički roman o Francuskoj krajem XX. stoljeća. Naime oko K. ruše se revolucionarni politički ideali, elan kolektivne borbe zamjenjuju individualizam i egocentrizam, a nevinost više ne postoji. Ono što protagonisticu u tom kontekstu najviše zanima jest odgovor na pitanje: “U kojem smo trenutku počeli nestajati?”