ZVONAR CRKVE NOTRE DAME

Prije nekoliko godina, razgledajući ili bolje reći istražujući crkvu Notre-Dame pisac ove knjige našao je u mračnom zakutku jednog zvonika ovu, u zid urezanu riječ: ἈΝΆΓΚΗ. Grčka velika slova, pocrnjela od starosti i prilično duboko urezana u kamen, nekakvi znakovi oblikom i položajem svojstveni gotičkoj kaligrafiji, kao da su htjeli reći da ih je ondje ispisala ruka iz srednjeg vijeka, a njihov zloslutan i koban smisao duboko se dojmio pisca. On upita samog sebe i pokuša pogoditi tko je mogla biti ta mukama napaćena duša koja nije htjela otići s ovog svijeta a da ne ostavi taj znak zločina ili nesreće na čelu stare crkve. Od onog vremena zid su premazivali ili ga strugali (ne sjećam se više koje od tog dvoga) i taj pisani urez je iščeznuo. Zamalo će biti dvije stotine godina što se tako radi s prekrasnim crkvama iz srednjega vijeka. Oni koji ih nagrđuju dolaze odasvud, iznutra i izvana. Svećenik ih premazuje, arhitekt ih struže, zatim nadolazi narod koji ih razara. I tako, nije ostalo više ničeg od one tajnovite riječi urezane u mračnom zvoniku crkve Notre-Dame, ničeg o nepoznatoj sudbini koju je ona s tolikom tugom sažeto nagovješćivala, osim nepostojanog spomena što joj ga pisac ove knjige ovdje posvećuje. Prije nekoliko stoljeća nestao je čovjek koji je ispisao tu riječ na zidu, iščeznuo je sa svog mjesta u nizu naraštaja, zatim je nestalo i riječi s crkvenog zida, možda će uskoro s lica zemlje nestati i satne crkve. Ta je riječ bila povod ovoj knjizi.