Treća zemlja

Što preostaje jest egzil i nomadizam.
Ali ne više kao bijeg od užasa prisilnoga istrebljenja
ili straha od kazne Oca/Zakona politike-ideologije nacionalizma.
Sada egzil i nomadizam proizlaze iz straha od
nestajanja iz same logike društvene entropije mreže bez
samilosti. Posljednji sud nije više metafizika krivnje, nego
ekonomija dúga. Poput svijeta koji nestaje u nadolazećem
stroju društava kontrole u Kafkinom se oslobađanju moći
pisanja slobode od nadomjestaka božanskoga i arhipelaga
tjelesnosti želje radi o poetici posljednjega prolaza. Iz među
užasa pustinje i nade u dosezanje Kanaana kao hodočašću
samotnika i gubitnika pod zvijezdama prolaz ima
obrise egzistencijalnoga projekta slobode. A negdje daleko
i ujedno blizu, u praznini bezavičajnosti i egzilu za vječne
nomade, osmijeh mrtve nevjeste preostaje tjeskobnim
znakom Kafkina »trećega puta«. To je istodobno susret
ljudskoga i neljudskoga. Ljudskoga zato što ima suvišak
nade, neljudskoga stoga što odbija svođenjem svakoga i
nikoga na broj i funkcije. Ljubav i sloboda nisu mesijanski
znakovi na putu. Kada više nema ljubavi, sloboda je pusta
i prazna. Pisanjem treba zauvijek probiti ledenu koru
bezdana i nastaniti se u tamnome kraljevstvu jezika koji
stvara nove svjetove. Samo još to preostaje.
»...jer treće zemlje za čovjeka nema.«