Zalmoxis

Podno Vezuva, u Pompejima, započinje roman Dražena Katunarića Zalmoxis s podnaslovom Sjene Gjalskih u Pompejima o obitelji Gjalski kroz pet generacija. Od Napulja, preko Ženeve, Zagreba, Pariza, Londona, Beograda sve do mračnih rumunjskih špilja, uz apokaliptičnu pozadinu rata, razvija se priča o naslijeđu jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca, Ksavera Šandora Gjalskog.

Protagonist romana Josip ondje susreće Martu, posljednju Gjalsku, mladu arheologinju u potrazi za izgubljenom obiteljskom relikvijom: tajanstvenom slikom Zalmoxisa, božanstva kojeg su štovali Geti u antičkim vremenima. No potraga ubrzo prerasta u suočavanje s naslijeđem koje skriva više od izgubljenih i otetih bogatstava. Oslonjen na povijesne konture i ambijente, Katunarićev roman prodire duboko u krhki prostor obiteljskih odnosa i sudbina, tajni i izdaja, i povrh svega tragedija.

Jer, kako je zapisao Tolstoj: sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način. Obitelj Gjalski jedna je od njih, i pati od nesreće koja se zove - prokletstvo.

U srcu ovog romana pojavljuje se problem produženja fikcije u životu i borhesovski obrat - sudbina Gjalskijevih književnih likova precrtava se na tragični udes stvarnih potomaka i pridruženih članova obitelji. Uostalom, ženevski stanovnik Borges, kao čitatelj Gjalskog, i sam se prošetao romanom kako bi predvidio da će ono što je nekoć bila književnost postati stvarnost. Rođenje, ljubav i smrt, tri su događaja u crtovlju privatnog usuda glavnih junaka.

Roman je pisan u historijskom prezentu na originalnom pisaćem stolu Gjalskog. Autoru pritom nije bila namjera stvoriti klasičnu obiteljsku sagu ili biografski roman, nego on gradi vlastitu priču, te se filmskom tehnikom flashbackova i vremenskih skokova, inicijacijskim putovanjem, približava obiteljskoj tajni kako bi osvijetlio odnos Marte i Josipa.

Postoji li i danas prokletstvo, iracionalnost sudbine koja se proteže kroz naraštaje? Jesu li to samo praznovjerja, izmišljotine, čaranja i mitovi nedostojni modernog čovjeka ili je kletvu moguće prekinuti?

Ako ono ipak postoji, roman nudi put prema vraćanju izgubljene svetosti života. Stoga je potraga za Zalmoxisom i stvarna i simbolična - jer nevolje ne počinju samo gubitkom slike, već onog trenutka kada se izgubi bog koji čuči u nutrini svakoga od nas. /R.A./