Zablaće

Knjiga pjesama Stipe Grgasa Zablaće vezuje i razdvaja ono što njegovo rodno mjesto čini prostorno i pjesnički važnim, ono što ga odvodi na zaboravljene, napuštene ili prešućene postaje jedne naizgled periferne povijesti. Neispisane i neslužbene, ne uvijek dokumentirane povijesti, koja se domišlja i preslaguje, koja u neočekivanim oblicima, zaprekama i zabunama nastanjuje “zemnost stihova i potiče iskrenje”. Gotovo da se kronološki prate tragovi dolazaka patrijarha i utemeljitelja, istražuju urezi i zapisi o početku Zablaća, o njegovm trajanju i stradanju, o “Jadranu kakav je nekad bio”. Ali pouzdana početka nema, neuhvatljiv je, višeznačan i upravo zbog toga podložan različitim pogledima i tumačenjima, intimnim i javnim iskazima, pouzdanim i nesigurnim riječima, rečenicama.

Grgas u Zablaću daje glas Zablaću, njegovim domorocima, anonimnim ratnicima, krivima i nedužnima, svojima, svojti, znanima, izgubljenima. Posao i rat, glad i stradanje, mukotrpnost, “život čovjeka i mora” nosivi su motivi i teme Zablaća, obgrljenog i zarobljenog u neizvjesnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi gospodari, osvajači uvijek iznova urezuju znake i simbole moći, posjedovanja i vlasništva na granicama kopna i mora, na tijelima šutljivih ribara, salbunara. Suhozidi i ljudski rad, domaći, iseljeni i povratnici, nedužni i krivi, potrošnost i prolaznost, opipljive su ideje knjige pjesama koja živi od mnogih znanja i uvida. Riječ je o naporu da naizgovoreno i prešućeno dobije svoj glas i svoje (novo) moguće značenje: što jest posao pjesnika Zablaća, što jest područje poezije! Vjerujući u jedinstvenost pjesničkog posla, Grgas otvara pozornicu za ne-mjesto, za vrijeme: “kada se u ovoj vali/ slegla velika povijest/ nisu stršali ni junaci/ ni izdajice”. Govorenje, pjevanje i pisanje na metaforičan se način zbiva u Zablaću, ali to nije jedini mogući čitateljski izbor i trag, jer tek se osluškuje i pronalazi ono što je ostalo po strani, u prostoru odgođenoga i neuhvatljivoga, “izvan uznositih planova”.