Vitez slavonske ravni

Slavonija je u opasnosti od nemilosrdnih razbojničkih bandi koje otimaju, ubijaju i ne poznaju milost. Čini se da ih nitko ne može zaustaviti…

Nakon romana Kći Lotršćaka i Gričke vještice Djelima Marije Jurić Zagorke pridružuje se i Vitez slavonske ravni, jedini roman čija se radnja ne događa u Zagrebu već u Osijeku i Slavoniji. I ne čudi, Zagorki je taj roman u nastavcima naručio tadašnji osječki »Hrvatski list«, koji je svoje čitatelje za Božić 1937. iznenadilo uistinu osobitim darom – napetim romanom iz slavonskog života poznate spisateljice i novinarke Marije Jurić Zagorke. Zagorka je dotad već obradila niz fabula u kojima glavnu ulogu igraju zagrebački Grič i Kaptol, te je potragu za slavonskim ekvivalentima spaljivanja vještica i podzemnih hodnika započela u Sveučilišnoj knjižnici proučavajući knjige Rudolfa Horvata o slavonskoj povijesti. Potom se uputila u Osijek gdje joj je vodičem bio povjesničar Josip Bösendorfer, autor Crtica iz slavonske povijesti.

Za generator romanesknog zapleta Zagorka je odabrala razbojnika Stojana Varnicu koji je u prvoj polovici 18. stoljeća sa svojim razbojničkim četama napadao na kopnu i vodi te figurirao »kao kakav knez, koji je osvojio zemlju i u njoj sada ›caruje i kraljuje‹«. To se razdoblje slavonske povijesti učinilo Zagorki pogodnim i za konstruiranje sporednih zapleta jer tada još mlada carica Marija Terezija pokušava ujediniti tri osječke gradske općine u jednu. Radnja je tako smještena u Donju Varoš, koja je bila u Varničinoj vlasti, Gornju Varoš i Tvrđavu, kao i u druge povijesno autentične ambijente, od razbojničkih skloništa u Čepinu i Bijelom Brdu, do velikaških dvoraca u Valpovu i Retfali.

Dok je povijest u arhivima pohranila imena i nedjela Varnice, Ječmenice, Kosića i njihovih mnogobrojnih jataka, zavjet njihovih protivnika, predvođenih tajanstvenim vitezom Hrabrenom, da se neće oženiti dok Slavoniju ne očiste od razbojnika pripada prostoru fikcije, kojoj pripadaju i dvije ljubavne priče o bogatoj plemkinji Magdi i siromašnome maloplemiću Zorislavu te o hrvatskome plemiću Dragomiru Orloviću i Krasanki, siromašnoj maloplemićkoj kćeri koja nakon smrti oca »provodi život kao pastorče«, brinući se za haljine i ljepotu hirovite i tašte Hele. Svi oni pitaju tko je hrabri i tajanstveni vitez Hrabren, tajanstveni spasitelj Slavonije…

Dugo sustavno prešućivana, osporavana i estetski diskriminirana, proglašavana autoricom »šunda« koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima, Marija Jurić Zagorka danas je nezaobilazno ime ne samo kad se govori o procesu širenja hrvatskoga čitateljskog kruga, nego i o razvijanju jednoga oblika proznog pisma bez kojega bi hrvatska književnost bila znatno osiromašena.