Vatra svete Katarine

Godina je 2020. i to je, sjećate se, već sasvim dovoljno za traume. No Katarina neke od njih vuče još iz djetinjstva, upravo je prekinula ljubavnu vezu i nakon zagrebačkog potresa ostala bez glumačkog posla. Ponuda da na turneji prati Gabriela, osebujnog muzičara iz Berlina koji lice prekriva maskama, ali ne onima koje ga štite od zaraze, nego od života, isprva će joj se učiniti ludom, ali rub egzistencije i emotivni gubitak presudit će da je prihvati. I tako će započeti turbodinamična, filmična i na trenutke stripovska priča, žanrovski možda najbliža romanu ceste, u kojoj će krenuti iz Zagreba preko Osijeka, Varaždina, Opatije, Raba, Paga, Splita i Dubrovnika do Pule. Gabriel će mijenjati maske i nastupati, Katarina će voziti i upasti u nevolju koja bi ih mogla koštati života.

Mnoštvo je tu napetosti i iskliznuća prema drugim žanrovima (recimo, trileru), ali su, kao i uvijek, najzanimljivije i najskrivenije one napetosti koje proizlaze iz njihovih osobnosti. Dok maskirani Gabriel vidi zvukove i čuje boje, Katarina se muči sa zamijenjenim ruksakom, narkomafijom, potrebom za samoozljeđivanjem, ali i reminiscencijama na djetinjstvo i neriješenim odnosom s majkom. Kad stignu do Pule, turneja će završiti, ali će nešto drugo započeti, vatre se zapaliti, i možda je to promjena koje su se oboje bojali, ali je i priželjkivali.

Vatra svete Katarine roman je visoke napetosti, prepun izdaja, avantura, poraza i seksa kao vanjskih manifestacija onoga o čemu Marin Bukljaš zapravo piše – intimnoj potrazi za samim sobom, a to je uvijek vožnja dugom, nepreglednom, opasnom cestom.

Jagna Pogačnik