Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje 1941. – 1945.

Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje 1941. – 1945. je prva znanstvena analiza politički, rasno i nacionalno motiviranog masovnog nasilja nad civilima u najsjevernijem kraju Nezavisne Države Hrvatske. Goran Hutinec na temelju bogatog izvornog materijala pokazuje kako su masovni progoni civila u NDH i Velikoj župi Zagorje bili autohtona pojava, osmišljena i provedena najvećim dijelom u ustaškoj režiji, uz sporedni doprinos njihovih nacističkih saveznika. To nasilje koje je vrlo brzo eskaliralo u genocid nad Židovima, Srbima i Romima nije bilo reakcija na akcije protiv ustaške vlasti ili NDH, već izravna posljedica fašizmom nadahnutih ideja o potrebi rasnog i nacionalnog „čišćenja“ kao preduvjeta političkog i društvenog sklada. Velika župa Zagorje kao najsjeverniji i nacionalno najhomogeniji dio NDH nije ostala pošteđena organiziranog nasilja. Već od prvih tjedana ustaške vlasti na tom su području progonjeni politički suparnici ustaša. Istovremeno je započelo propagandna i pravna priprema društvene ekskomunikacije Srba, Židova i Roma. Ona je od ljeta 1941. rezultirala masovnim deportacijama u logore, nakon kojih je upravo Varaždin obilježen neslavnom titulom prvog hrvatskog grada „očišćenog“ od Židova. Na primjeru Velike župe Zagorje Goran Hutinec detaljno analizira masovne ustaške progone civila na nacionalnoj, rasnoj i političkoj osnovi: organiziranje i provedbu deportacija, pljačku imovine deportiranih i njihove sudbine u zatvorima i logorima - od Jadovna, Slane, Loborgrada, Jasenovca i Lepoglave do Auschwitza. Kroz brojne pojedinačne sudbine žrtava i spašenih, ali i njihovih progonitelja ili profitera koji su se okoristili nestankom svojih dojučerašnjih susjeda i sugrađana prikazana je tragedija ustaškog pokušaja stvaranja etnički i rasno čiste države.