Umrijeti za ideje

Što je zajedničko Sokratu, Hipatiji, Giordanu Brunu, Thomasu Moreu i Janu Patočki? Prvo, u nekom su trenutku ti filozofi morali donijeti odluku: ostati vjerni svojoj filozofiji i umrijeti ili je se odreći i preživjeti. Drugo, svi su izabrali umrijeti. Njihove tragične smrti postale su ne samo važnim dijelom njihovih životopisa već i neodvojivim dijelom njihova djelovanja. „Smrt za ideje“ zasluženo i jest filozofsko djelo; Sokrat možda nije napisao ni retka, ali njegova je smrt ispisala stranice mnogih filozofskih knjiga. Umrijeti za ideje istražuje graničnu situaciju u kojoj se nalaze filozofi kada su njihova umiruća tijela jedino sredstvo uvjeravanja koje mogu koristiti. Ova knjiga govori o susretu filozofa i smrti promatranom s različitih gledišta: tradicije filozofije kao umjetnosti življenja; tijela kao oruđa samotranscendencije; smrti kao klasične filozofske teme; pripitomljavanja smrti i samooblikovanja; te konačno, žrtvovanja filozofa i mučeničke smrti, praćene apoteozom i nestankom u mitu. Iako temeljena na povijesti filozofije, knjiga Umrijeti za ideje vježba je u rušenju granica jedne discipline. Autor je nadahnuto i na nov način ispričao priču o Sokratu, Heideggeru, Montaigneu, Gandhiju, Janu Palachu i Simone Weil te o svemu onome što ih je učinilo besmrtnima. „Ljudi su zasigurno, otkad je čovječanstva, „umirali za viši cilj“. Umirali su za boga i sunarod­njake, za ideje i ideale, zbog stvarnih, ali i izmišljenih razloga, onih opravdanih i utopijskih. Od svih mogućih dobrovoljnih smrti, knji­ga Umrijeti za ideje govori o filozofima koji su umrli za svoje filozofije, a takvoj smrti ne nedostaje ironije. Međutim smisao ove knjige nije u rasprav­ljanju. U njezinoj srži leži uvjerenje da svrha prave filozofije nije čak ni pisanje knjiga. Naravno da filozofiji treba pisa­nje, a dobro pisanje joj može ići u prilog. Ipak, s obzirom na to što filozofija na kraju jest, pisanje mora ostati nešto preliminarno. Jer bez obzira na to koliko su filozofi vrsni pisci, njihova filozofija ne nalazi se u njihovim spisima, već drugdje. U određenom smislu, filozofija počinje gdje pisanje završava. Pisanje je proba, u najbo­ljem slučaju generalna proba, no ne i izvedba. Filozofija je izvedba.“ Costica Bradatan