U drugom nekom gradu. Razgovor

Zdravko Malić je 1977. objavio knjigu pjesama u prozi U drugom nekom gradu, svoju – pokazalo se – jedinu pjesničku knjigu, koja je, nažalost, ostala kritički gotovo nepročitana. U jednom od rijetkih osvrta na nju Ivo Vidan tada je napisao: Malićevu pisanju teško je odrediti žanr. Odjeljci koji variraju od jednog retka do nešto manje od jedne stranice nižu se redoslijedom čiji se princip teško može otkriti. Oni nedvojbeno stvaraju stanoviti ritam, kao što to, unutar svakog odjeljka, čini tok stihova bez daha, bez zareza ili točke. Motivi se ponavljaju: neki očito proizlaze iz autorova iskustva – njegovi politički stavovi, données s njegovih poljskih putovanja, prikazi neobičnih i prolaznih ljudskih susreta, razgovorne naznake ljubavnih veza – drugi su pak posuđenice iz knjiga. Horacije, Pavlove poslanice, Gogolj, ponešto hrvatske lirike – neki su od češćih izvora ovog eksperimenta u intertextualité. Očigledna bliskost s tehnikom struje svijesti dovodi u zabludu: odabir i raspored potopili su ujedinjujući um iza autorskoga glasa. Uzorak motiva koji se sporadično ponavljaju stvara proizvoljan Svijet primamljiv u svojoj nedovršenosti i sugestijama neke latentne univerzalnosti značenja. Autor je poslije napisao nastavak zbirke, poželjevši da on, skupa s prešućenom knjigom, ugleda svjetlo dana pod dvostrukim naslovom: U drugom nekom gradu. Razgovor.