Majčina jabuka od zlata

Dijete uči hodati, pružati ruke prema bližnjemu, tepati i govoriti. Uči čitati i pisati. Ali dijete uči i moralna načela, razlikovati dobro od zla. I napokon, dijete uči i voljeti. Biti čovjekom. Ništa ne dolazi samo od sebe. Bez svjetla ostaje se u mraku. 
Pjesnik Tin Kolumbić, dosljedan sebi, u ovoj knjizi odijeva svjetlo u lik majke. Toplina koja grije djetinji svijet dolazi od majke. Svjetlo doma i prvih spoznaja je – majka. Svjetlo je uporišna točka, a njegova naprtnjača ljubav, znanje i snaga. Pjesnik okreće dijete i znanju, jer bez znanja nema svjetla.To su vrijednosti kojima ova knjiga zaogrće svoga čitatelja. 
Ljubav je vrijednost koja u najvećoj mjeri osmišljava život svakoga čovjeka osobno, kao i čitavoga ljudskog roda. Istinitom svjedočenju ljubavi nitko od nas nije natkrilio majke. (Tin Kolumbić)
Ovo poetsko svjedočanstvo nije samo darovano djeci i mladeži nego i svima nama kao svjetionik što suvremenu čovjeku materijaliziranoga svjetonazora, u kojem se guši i nestaje ljubav, dobrota i vjera kao esencijalne vrjednote čovjekova određenja, pokazuje jedinu sigurnu luku života ispunjenu svjetlošću. (Marina Kljajo-Radić)
Neobična je jednostavnost i lakoća kojom Tin Kolumbić izražava svoje očigledno iskonske preokupacije. Kao da uopće nema odmaka i artificijelnosti, kratki i zvonki stihovi iskazuju stanja i viđenja. Ritmovi su rekbi najprirodniji mogući, a rime uglavnom očekivane, no ne stoga i banalne (kao da su samo čekale ovu uporabu). Pjesnik se tako najodređenije odužio zavičajnoj i obiteljskoj popudbini. (Tonko Maroević)
Tin Kolumbić ide u red onih naših pjesnika (…) kojega bi s razlogom mogla udomiti, u nekoj od svojih biblioteka pjesništva, svaka naša izdavačka kuća. (Veselko Tenžera)
(…) knjiga, zatvorena u vlastiti ugođajni svijet ima i svojevrsnu terapeutsku moć, uči nas promatranju duhovne prirode koja istodobno i smiruje i zanosi, i kojoj kreativni promatrač postaje, spontano, sudionikom. (Lada Žigo)
(Kolumbićeva poezija, op. ur.) zrači klasičnom književnom sviješću, u najplemenitijem njezinu značenju. (Velid Đekić) 
U Kolumbićev senzibilni i duhovni vidokrug ulaze stvari i slike, pojave i činjenice, senzacije i projekcije koje proizvode, emitiraju, promiču ljubav i ljepotu, idealizam i dobrotu, nadu i utjehu, vitalizam i perspektivizam. Njegovi su stihovi gotovo uvijek ogrnuti svjetlošću (…) Kolumbić je zaprisegnuti štovatelj svjetlosti. Ona je njegov temeljni, krucijalni, ontološki, aksiološki, estetski princip i orijentir. On i u najdubljem mraku priređuje gozbu svjetlosti. (Ivan Božičević) 
(…) sva ta zbivanja i svi susreti (…) otkrivaju i naša djetinjstva, naše radosti (…) (Branko Pilaš)