Tijela su laka meta

Novu zbirka Aide Bagić koja sadrži pedesetak, što dužih, što kraćih pjesama koje su nastajale tijekom višegodišnjeg razdoblja, nakon njezine zapažene zbirke pjesama Ako se zovem Sylvia (2007.). Baveći se sjećanjima, svakodnevicom, „zvucima vlastite unutrašnjosti“, autorica se u prvom redu bavi pjesničkim jezikom, nadovezujući se na pjesnike eksperimentatore poput Ivana Slamniga i Anke Žagar. Od elemenata izgubljenih sjećanja, privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, Aida Bagić stvara koherentan poetski svijet, potvrđujući ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogućnost pripadanja.

O njenom pjesničkom izričaju Miroslav Mićanović piše: "Pjesnikinja Aida Bagić, samosvjesnom autorskom gestom, piše poeziju (skicu, prozni zapis, mikroesej, roman u nastajanju) vlastitih života i njihovih vrtoglavih promjena, uvida i tajni. Čitatelj je uvučen u ono što je upisano u tekst kao prijepor o jezičnim promjenama, kao uzmicanje ili kao interveniranje u postojeće kanone i vrijednosti, konstrukcije i očekivanja: Što je tijelo i komu je ono meta? Što je njegova jednina i množina? Čemu je izloženo?

Govori ili pjeva: privlačna pokretljivost naslova, putovanje od sebe do sebe, silina usamljenosti i brojnost različitih imena, asocijacija, podsjećanja i čitateljskih datuma? I jedno i drugo, rekli bismo misleći i na prisutno i na ono neuhvatljivo, neizrečeno u knjizi odluka o odlascima, o disanju i težini tišine, o svakodnevnom i prolaznom, o pamćenju, volji i upornosti. S uzbuđenjem čitamo što se promijenilo u slici vremena, vremena koje živi usporedo s vidljivim i nevidljivim, zaboravljenim ili prešućenim. Čitajući otkrivamo kako na mjesta jednih pristižu druga tijela (koja su uvijek laka meta), kao što uvijek izlazeći iz jezika pristižemo u drugi jezik (poezije) skrivene suvremenosti, skrivenoga života, koji, možda baš zbog toga, postaje i naš."