Tamna strana rocka

 

Znamenita knjiga engleskog rock kritičara Nicka Kenta (1951) Tamna strana rocka kreirana je poput svojevrsnog mozaika koncipiranog od najboljih eseja (ili njihovih dijelova), opširnih prikaza ili pak intervjua objavljenih sedamdesetih u NME-u, osamdesetih i početkom devedesetih u časopisu The Face, te u drugim publikacijama i novinama, poput francuskog Libérationa, i funkcionira kao zabavno premda ne i površno štivo. Ispod gornjeg, površinskog sloja iščitavamo Kentov propitivački stav spram famozne 'rock and roll autodestruktivnosti': postoji li veza između samouništenja i kreativnosti? Zašto je nadahnuće za mnoge od najboljih albuma suvremene glazbe, od zbirke sirovih protopunk budnica na prva dva albuma The Stoogesa i Bowiejevog europeiziranog art-rock čudovišta Low do najboljih ostvarenja Milesa Davisa ili Kurta Cobaina, proizašlo iz najmračnijih kutova ljudske psihe? Kako bi pjesme 'ludog dijamanta' Syda Barretta zvučale da je njihov autor, metaforički kazano, pripadao svijetu običnih ljudi, a ne ondašnjem psihodeličnom rock podzemlju prošaranom svakodnevnim LSD-tripovima? Još izravnije: gdje je granica između genijalnosti i ludila? Na takva pitanja nemoguće je dati precizan odgovor, no ako je netko itekako kvalificiran da se njima pozabavi, onda je to Nick Kent – čovjek kojemu su opijati i autodestrukcija i samome umalo došli glave. Sredinom sedamdesetih nekadašnja rock-kritičarska zvijezda transformirala se u uličnog narkića koji je na fotografijama, prema vlastitom priznanju, nalikovao upravo oslobođenom zatvoreniku nacističkog koncentracijskog logora. Mnogi od Kentovih – i naših – heroja nisu uspjeli preživjeti, no on jest. I eno ga danas u Francuskoj, gdje vodi razmjerno povučen obiteljski život i povremeno još uvijek piše, premda donekle rezigniran trenutnim stanjem rock novinarstva i moderne glazbene scene. No baš zato valja se povremeno osvrnuti unatrag i pročitati štivo s potpisom čovjeka koji vlastitu profesiju nije mogao niti zamisliti odvojenu od 'stvarnog života', ma što to značilo.    Denis Leskovar