Ironijske strategije distopije

Ironijske strategije distopije nastoji dokazati tezu da je ironija, shvaćena kao (makro)struktura, jedna od osnovnih i konstitutivnih osobina žanra distopije. Najprije se pristupa definiranju ironije kao strukture te se raspravlja o važnosti konteksta za razumijevanje ironije, o teorijama koje ironiju povezuju s konceptom persone, o preklapanju ironije s različitim žanrovima i načinima, kao i o metatekstualnoj funkciji ironije. Radi istraživanja povijesti žanra distopije i ustanovljavanja njegove valjane i relevantne definicije, rad se osvrće i na žanrove koji su s distopijom na neki način srodni ili povezani: utopiju i znanstvenu fantastiku. Posebna pozornost posvećuje se definiranju specifičnog intertekstualnog odnosa distopije prema utopiji. Valjanost teze rada testira se analizama romana: Mi Jevgenija Zamjatina, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja, Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Geor! gea Orwella, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Paklena naranča Anthonyja Burgessa i Sanjaju li androidi električne ovce? Philipa K. Dicka, te analizama filmova: Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Michaela Radforda, Brazil Terryja Gilliama, Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta, Paklena naranča Stanleyja Kubricka i Blade Runner Ridleyja Scotta. U analizama, posebna pozornost posvećuje se ironijskim strukturama koje se očituju u pojavi raskoljenih subjekata; u intertekstualnim vezama s djelima iz utopijske tradicije; te u satiričkom odnosu prema elementima ekstrapoliranim iz autorove stvarnosti.