Svetozar Pribićević i hrvatsko-srpski odnosi na prijelazu stoljeća

U novijoj hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti Svetozar Pribićević je bez sumnje imao važnu ulogu u političkim događajima u prvim desetljećima 20. stoljeća. Stasavši u Srpskoj narodnoj samostalnoj stranci od 1902, uspio je od 1905. do 1918. godine uspeti se do samog njenog političkog vrha i biti jednim od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije, da bi, sa stvaranjem Kraljevine SHS 1918. godine, njegovo ime postalo usko vezano za stranačke organizacije kojima je od tada bio na čelu ili pak iz kojih je, zbog političkih neslaganja, izlazio (Demokratska stranka, Samostalna demokratska stranka).

Ideološko uobličavanje političkih stavova Svetozara Pribićevića glede hrvatsko-srpskih odnosa, nacionalnih identiteta ova dva naroda, ali i stvaranja buduće zajedničke države, može se pratiti od onog trena kada je 1897. u Narodnoj misli objavio svoj programski članak „Misao vodilja Srba i Hrvata“. Mada je u njemu pošao od realne pretpostavke da je položaj Hrvata i Srba u Hrvatskoj ugrožen od mađarske prevlasti te da se Hrvati i Srbi, do tada podijeljeni, trebaju ujediniti u zajedničkoj borbi, došao je do nerealne ideje da su Hrvati i Srbi jedan narod i stoga trebaju voditi jedinstvenu politiku koja za krajnji cilj ima stvaranje jedinstvene južnoslavenske države u čiji bi sastav ušle južnoslavenske zemlje Austro-Ugarske, Srbija, Makedonija i Crna Gora. Nacionalni unitarizam postao je glavnom značajkom njegove predratne politike, a bit će ključan i u vrijeme stvaranja Kraljevstva SHS.