

Prva novinarka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, Svetlana Aleksijevič u svijetu se proslavila prije svega serijalom „Glasovi utopije“, u kojem je prikupila svjedočanstva ljudi koji su sudjelovali u kataklizmama u bivšem Sovjetskom Savezu. Nakon njezine prve knjige, Rat nema žensko lice (Edicije Božičević, 2019., s ruskog preveo Kristijan Poklečki), serijal je nastavila Posljednjim svjedocima, djelom u kojem su u fokus stavljena djeca i njihov doživljaj rata. Na svoj već prepoznatljiv način, autorica ovdje daje glas onima koji su bili djeca tijekom Drugog svjetskog rata. Neki od njih već su tada bili djeca-vojnici, neki su bili promatrači, ali svima je zajednička duboka trauma zaostala iza rata – i ta će trauma uvelike oblikovati poslijeratni SSSR i sve njegove sastavnice. U još jednoj nevjerojatno potresnoj knjizi, Aleksijevič donosi simfoniju jedinstvenih dječjih glasova i perspektiva, koji daju potpuno nov pogled na rat, prepun detalja izgubljenih u službenim narativima, uvijek pritom dajući prednost pojedincu pred kolektivom.