Šutnja zrcala

S kineskog preveo Vojo Šindolić

Poezija koju su mladi kineski pjesnici početkom sedamdesetih godina pisali bila je imažistička, subjektivna i često nadrealna. Premda takva poezija nije imala otvorene političke namjere, ona je ipak predstavljala izraz osobnih osjećaja, maštanja i želja, i vlasti su je smatrale subverzivnom i opasnom po opću zajednicu.

U vrijeme studentskih demonstracija 1978. godine, poezija mladih kineskih pjesnika iz tog razdoblja postala je svojevrsna pjesnička savjest kineskog društva. Bei Daova pjesma Odgovor, s njezinim jednostavnim i strastvenim stihom “Ja-ne-vje-ru-jem!” predstavljala je isto što i pjesma Boba Dylana Vijori se u vjetru (Blowin’ in the Wind) za američku i zapadnoeuropsku generaciju sredinom šezdesetih, i bila je reproducirana na brojnim zidnim plakatima.

U prosincu 1978. Bei Dao i njegov prijatelj Mang Ko objavili su prvi broj subkulturnog i avangardnog književnog časopisa Danas (Jintian) koji nije poživio ni dvije godine prije no što su ga službene kineske vlasti zabranile 1980. godine. Naime, za vrijeme tzv. “Kampanje protiv duhovnog onečišćenja” novonastala poezija objavljivana u prvom kineskom samizdat časopisu Danas bila je i službeno optužena, proglašena opasnom po društvo i zabranjena kao poezija “sumnjivih vrijednosti”.

Tražeći novu vrstu poetike, mnogi mlađi kineski pjesnici s početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eksperimentirali su sa slobodnim stihom na hermetičan način, upotrebljavajući gotovo šifrirani jezik koji su karakterizirale prikrivene, onirične slike i eliptična sintaksa. Taj jezični stil u kojem su subjekt, vrijeme i brojke teško shvatljivi, a prijelazi nejasni, u Kini je nazvan menglong shi ili, u prijevodu, “maglovita poezija”.

Vojo Šindolić