Srce na baterije

Svijet je danas razmrvljen sirenama zvučnih uzbuna i notifikacijama prijenosa genocida uživo, rasparan je na granicama od žilet-žice, a svakodnevne bombe s drugih strana svijeta urušavaju zavodljivost našeg lažnog mira i komfora. I mi smo tako utamničeni, naizgled slobodni; i dok putujemo, i dok čekamo u bolnicama, dok pokušavamo voljeti ili razumjeti one prije nas. Srce na baterije otvara atlas takve stvarnosti: pjesme su putovnice i zapisi, nježni i iskreni, i meandriraju između osobnih velikih i malih trenutaka i neumoljive istine povijesti i sadašnjosti.

Poezija ove knjige nije zatvoren sustav, nego je u stalnom dijalogu s književnošću, filmom, glazbom, dokumentarnim materijalima i digitalnim fragmentima. Intertekstualnost se ne koristi kao ornament, nego kao alat za tumačenje sadašnjosti. U središtu zbirke leži pitanje: kako živjeti i pisati kad je svijet u ruševinama?

Pjesme Snježana Vračar Mihelač nas bude i traže od nas da osjećamo. Podsjećaju da je nježnost jedina hrabrost, a šutnja — suučesništvo. U njima odjekuju naši antifašistički preci, u njima se glas iz Gaze susreće s glasom radnika, putnika, kćeri, onkološke sestre. Obiteljske legende i “on thisday” sjećanja preslaguju se u novu mapu otpora: jezik koji klija kroz pukotine svijeta, jezik koji se može oduprijeti okrutnosti i fašizmu.

Blisko srce sada radi na baterije i taj naslovni motiv postaje metaforom, metronomom izdržljivosti: dok god ima otpora i nade, ima i riječi, pogleda u oči svijeta u tragediji, i tvrdoglave vjere da se dobro još može učiniti. Precizna i suvremena, ova poezija tinja dugo u nama nakon što je pročitamo, i ostaje neumorno svijetliti u našem mraku.