Spomenik kao knjiga

Moderna teorija konzerviranja i restauriranja počinje se razvijati u drugoj polovici 19. stoljeća. Suprotstavljajući se istomišljenicima Viollet-le-Duca s jedne i Ruskina s druge strane, arhitekt i kritičar Camillo Boito krajem 1870-ih započeo je sastavljati spise o principima restauriranja i potrebi uspostave državnog sustava zaštite kulturne baštine, anticipirajući svojom posrednom teorijom koncepte 20. stoljeća. Boitove ideje utjecale su na talijanske i europske konzervatore, kao i na temeljne dokumente poput Atenske i Mletačke povelje. Ova knjiga donosi deset Boitovih tekstova objavljenih od 1861. do 1886. godine, u kojima se prati evoluiranje piščevih, ali i kolektivnih, stajališta o percepciji i tretmanu povijesnih spomenika u tadašnjoj Europi.

Camillo Boito (Rim, 1836–Milano, 1914) bio je arhitekt, likovni kritičar i sveučilišni profesor. Diplomirao je 1856. na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Od 1859. živi u Milanu, gdje od 1860. do umirovljenja 1908. predaje na Akademiji Brera i Politehnici povijest arhitekture, restauriranje spomenika te klasične i srednjovjekovne stilove. Projektirao je kapelu Ponti (1865) i bolnicu (1869) u Gallarateu, palazzo delle Debite (1873-1874), i Gradski muzej (1879) u Padovi, a u Milanu Dom umirovljenih glazbenika Giuseppe Verdi (1899). Restaurirao je Tičinska vrata u Milanu (1861-1865) i palaču Gussoni-Franchetti u Veneciji (1882). Autor je brojnih članaka u novinama Crepuscolo, La Perseveranza i Spettatore, a ključne osvrte o arhitektonskim natječajima, izložbama, novoj arhitekturi i problemima restauriranja objavio je u časopisu Nuova antologia.