Belini brodovi

Belini brodovi čudesno je iscjeljujući i ohrabrujući roman o procesu tugovanja, potpori i ljubavi bližnjih i odrastanju u najtragičnijim okolnostima. Djevojku Izabelu, od milja zvanu Bela, život nije mazio. Odrasla je obasipana majčinom ljubavlju ne znajući ni ime ni lik svog oca. Od najranijeg djetinjstva s prozora svog stana u Rijeci gledala je prema pučini čekajući da imaginarni tata doplovi. Tragičnom igrom sudbine Belina majka umire od karcinoma pluća i Bela ostaje bez zadnjeg člana uže obitelji. Poštujući majčinu posljednju želju, ona se seli u Zagreb, kod svoje tete, gdje upisuje srednju školu i započinje novi život… Belini brodovi dinamična je priča iznenađujućih obrata uz brojna propitivanja odgovornosti i opraštanja pogrešaka sebi i drugima. Upoznaje li svog oca i polubrata i kako se sve uistinu dogodilo u njenu životu, kao odrasla žena Bela dekonstruira u nagrađivanom filmu. Unatoč teškom životu glavnog lika, roman Belini brodovi zrači optimizmom. Puna utjehe i tihe nade, Bela je primjer prebrođenih teških tragedija i dokaz da su porazi koje život servira samo zarezi, nikada točke.

„Poznata kao autorica brojnih tekstova za slikovnice, Sonja Zubović se u svojem pisanju sve češće obraća tinejdžerskoj populaciji. Tako je i s najnovijim romanom Belini brodovi u kojemu na početku upoznajemo glavnu junakinju Belu u odrasloj dobi. Čitatelj svjedoči njezinu velikom uspjehu i njezinu iskazivanju velike ljubavi. Slijedi narativni povratak u tinejdžersku dob kad nam autorica retrospektivno pripovijeda o Belinoj tragediji (smrt majke) koja ju je zadesila u životnom razdoblju koje obično smatramo najosjetljivijim dijelom odrastanja. Iako će nam neki dijelovi romana nagnati suze, završna poglavlja odišu optimizmom jer je Bela naučila kako se nositi sa životnim nedaćama, one su je očvrsnule i pokazale da u životu, usprkos tragedijama, uvijek ima ljepote i dobrote zbog kojih vrijedi živjeti. Znakovita je njezina izjava u dnevniku: Naravno, još uvijek slikam brodove na pučini, samo su oni nekako čvršći, na neverama se manje ljuljaju i nijedan mi još nije potonuo.“

- Dubravka Težak, iz pogovora