Smiraj na Modrom jezeru

Jutro je izronilo mekano. Sunce je s istoka preko brda i crkve Svetog Roka prosulo jutarnje zrake na Vinjane, vilenice i preko gradskog parka Gaja, kamenih vrtača Jezerca i Đardina te probudilo kamene gudure Modrog jezera. Doktor je zastao na uzvisini iznad jezera odakle puca pogled preko polja, podbiokovskih brda prema Biokovu koje se u daljini pomalo skrivalo u izmaglici. Pogled je to koji je još od mladosti obožavao. Ukoliko suhozidi, zapušteni vrtovi sa smokvama koje su i dalje na starim ispucalim granama nudile sočne plodove. Trava i kupina proširile su se prizivajući prisjećanje na raniji trudni, žuljeviti rad. Prolaznost i promjene opažaju se ne samo na ljudima i među ljudima nego i u susretu s prirodom. Jedino je ostala nepromijenjena voda u njedrima kamenih litica jezera.

S istočne litice na kojoj je turska kula, mala crkvica, put se spušta prema gradu, a puteljak uz obronke jezera vrluda prema zapadu gdje je vidikovac isturen duboko u tkivo jezera. Voda, mirna, kristalno čista, modrinom išćekuje juratnje zrake sunca koje zbog dubine kasno pristižu, a poslijepodne se rano povlače, izgube. Zastane u okretu otrgne grančicu ružmarina osušenog ljetnom žegom, s još snažnijim mirisom koji prije, u djetinjstvu nije zapažao. Uz kameni greben, okrenuta prema jezeru, ispred njega izroni manja mramorna, bijela ploča s osušenim cvijećem ispred. Na ploči je utisnuta Matina slika s godinom rođenja i smrti.