Njemački književni dnevnik

U prva tri poglavlja (Uvod: Ideja dnevnika i dnevnički diskurs, Dnevniku srodni oblici u usporedbi, Od pravog ka književnom dnevniku: okušaj u povijesnom i stilskom značenju pojma) autorica prikazuje razvoj i značajke dnevnika kao dokumenta o osobnom životu svojeg pisca, ponekad i vrijednog dokumenta povijesnog života. Središnje pitanje u knjizi jest određivanje umjetničko-estetskih i sadržajnih razlika između pravog, stvarnog istinitog dnevnika, kojeg odlikuju vjerodostojnost i istinoljubivost, u odnosu na uistinu pravi dnevnik kao književni oblik – naime, oblik kojem i sredstvo i cilj oblikovanja nije istina nego izmišljanje, imaginacija, poetizacija – fikcionalizacija stvarnosti. Središnja tri poglavlja u knjizi posvećena su dijarističkom stvaralaštvu švicarskog književnika Maxa Frischa (1911-1991), njemačke spisateljice Marie Luiser Kaschnitz (1901-1974) i austrijskog autora Petera Handkea (1942). U drugoj polovici 20. stoljeća oni pišu dnevnik kao književno, umjetničko djelo. U njihovim dnevnicima ogleda se suvremeni svijet kojim vladaju ratovi, moć, nasilje i kratkotrajna razdoblja mira. Zato su razumljiva autorska udaljavanja od tog vanjskog vremena – u Frischa fikcionalizacijom, u Kaschnitzove poetizacijom, u Handkea imaginacijom.