Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute / Dobro je dok umiremo po redu

Složena dinamika obiteljskih odnosa u dramama Ivora Martinića nije tek puka tema, nego i prava studija one nemoći koju svatko od nas može osjećati zbog biološki uvjetovanih zajednica koje nismo birali. Ta će se nemoć činiti tako poznatom i bliskom gotovo svakome tko je nečije dijete, otac ili majka jer je jedino zarobljenost u obitelji neumitna i nepopravljiva.

Iako u naslovu drame Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute njih troje sjede za stolom i dugo šute, u drami će sve izgovoriti. Za tim stolom postavit će se teška pitanja s još težim odgovorima i sva će se međusobna zamjeranja, povrede i neoprostivosti na njega iznijeti. Dok njihovu malom nukleusu prijeti nuklearna katastrofa koja samo naizgled dolazi izvana, ova će obitelj – kao i mnoge druge, naše – proždirati samu sebe. To se događa i obitelji iz drame Dobro je dok umiremo po redu, na drugi način i iz drugih razloga. Ova se obitelj već raspala, ali njezini bivši članovi ne prestaju zbog toga biti nečija majka, otac ili sin. Iako najstariji član obitelji umire po prirodnom redu, mnoga su razočaranja i male smrti na ovaj ili onaj način dokrajčile i preživjele.

U dijalozima Ivora Martinića riječi ne služe samo tome da prikažu dramski konflikt, nego i sve ono prešućeno što iza tog konflikta stoji. Drama se zapravo događa u međuprostoru onoga što njegovi junaci žele i onoga što su dobili, a to je onaj međuprostor u kojemu svi, u svojim pojedinačnim životima i dramama, neprestano živimo.