

Jan je posve obično dijete koje ide u školu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tu je prvi bicikl, onda prve ljubavi, gnjavatori ispred škole, brižni roditelji i svakakve sitnice od kojih se sastoje naši životi: od prvih epizoda Ratova zvijezda do televizora u boji. Možda se razlikuje od vršnjaka (pa i od svoga autora) po izuzetnoj mašti. U vojsku odlazi neposredno prije raspada Jugoslavije, u doba kad su nekad nevažne stvari postale važnima — na primjer, koje je vjeroispovijesti makedonska obitelj njegova razrednog kolege Elvisa, pa onda prešućene priče o događanjima u šumama nakon Drugog svjetskog rata. A kad se država raspadne, zatvore se i vrata Elvisove sobe, prostora svijetlih dječjih igara. U Elvisovoj sobi je izuzetno napisan roman o odrastanju, a vjerojatno i prvi slovenski roman koji kroz osobnu priču uvjerljivo prikazuje razdoblje osamostaljenja.
"Dok smo sjedili u Elvisovoj sobi, nismo zamišljali budućnost. Nikad nismo razgovarali o tome što će biti. Ponekad smo razgovarali o tome što ćemo biti kad budemo veliki. To jesmo. Ali je govorio o tome kako će se pridružiti gusarima, ja sam želio postati smetlar, onaj koji stoji otraga na kamionu. Sve troje su mi se smijali. Elvis je govorio kako će biti pilot, a Defne je slijegala ramenima i govorila da se ne može odlučiti hoće li biti liječnica ili odgojiteljica. Kasnije smo često mijenjali poslove, a onda više nismo razgovarali o tome, zato što nam se to činilo djetinjastim. Ionako ne možeš znati što ćeš biti.
Nismo razbijali glave budućnošću. U Elvisovoj sobi je sve bilo u redu i kako treba."