Sanjao sam snijeg

Sanjao sam snijeg novi je roman Ivane Šojat – iznimno intimna priča o gubitku, sjećanju i krhkosti obiteljskih veza. U središtu je sin koji promatra smrt majke i kasniju tihu patnju oca, pokušavajući razumjeti vlastitu krivnju i smisao života.

Kroz niz sjećanja i poetskih slika, Šojat stvara atmosferu u kojoj se stvarnost i snovi prelijevaju: kuća bez majke, tišina, miris losiona, glas koji se vraća u snovima. Roman ne traži utjehu, nego hrabrost za susret s boli i pročišćenje kroz ljubav i sjećanje.

Sanjao sam snijeg zatvara krug tugovanja i prihvaćanja, podsjećajući da život teče i kad boje izblijede.

Roman o obitelji, tuzi, smrti, životima nakon života, ljubavi,  zabludama, prijateljstvu. Knjiga velike teme i pripovjedne tišine, knjiga koja uzbuđuje i smiruje, izaziva sućut i donosi pročišćenje.

Sanjao sam snijeg iznimno je intimna i emotivna priča o suočavanju sa smrću, tugom i sjećanjima. Glavni pripovjedač promatra gubitak majke i kasnije tihu patnju oca, istodobno se boreći s vlastitim osjećajem krivnje, nesigurnošću i pitanjem smisla života. U nizu slika, od pogrebne povorke, prisjećanja na majčine priče, njezine vedrine usprkos bolesti, do prizora iz djetinjstva, Ivana Šojat snažno, poetično i iskreno plete naraciju ne nudeći utjehu patetikom, nego iskazivanjem onoga što se proživljava u susretu s gubitkom voljene osobe i slikama sjećanja na zajednički provedene trenutke.

Posebno su dojmljivi opisi intime u kući nakon majčina odlaska, otac koji se slama, sin koji u snovima traži njezin glas, sitni detalji (miris losiona, zvuk rakije, stare fotografije) koji odjednom postaju nositelji čitavog jednog života, dok granica dijaloga života i smrti biva tanka, gotovo nevidljiva.

Roman zatvara krug tugovanja, prihvaćanja i nastavka života, ali bez iluzije da će bol nestati, a boje izblijedjeti, podsjećajući na to koliko mogu biti krhki obiteljski odnosi, koliko je teško nositi se s teretom rastanka. U vremenu u kojemu se emocije često skrivaju i potiskuju, Sanjao sam snijeg vraća im dostojanstvo otvarajući prostor za razgovor.

Iz kritike:

„Roman Ivane Šojat pruža široku lepezu osjećaja, od susreta sa smrću i ruševinama u duši do pronalaženja smisla života u intimnim proživljenim trenutcima koje nam nitko ne može oduzeti. To je knjiga velike teme i pripovjedne tišine, knjiga koja uzbuđuje i smiruje, izaziva sućut i donosi pročišćenje.

— Dubravka Oraić Tolić

O autorici:

Ivana Šojat, majka troje odraslih ljudi, predvodnica čopora sazdanog od dva psa i tri mačke, rokerica, darkerica, grliteljica stabala, melomanka, studentica filozofije i povijesti umjetnosti, matematičarka i fizičarka u pokušaju, prevoditeljica i književnica.

Rodila se u najkraćem i navodno najluđem mjesecu u godini, 1971.

Dosad je objavila dvanaest romana (od kojih su četiri za mlade), pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja, putopis i dvije slikovnice. Iza sebe ima 75 književnih prijevoda renomiranih autora francuskog i engleskog govornog područja.

Iz puke znatiželje bavila se svim i svačim, sudjelovala u ratu, penjala se po brdima, učila jahati konje, mačevati, veslati, uzgojila vrt pun ljekovitih trava, kopala po arhivima i zemlji, pjevala u rock-grupama, ali i opernom zboru HNK-a u Osijeku.

Knjige su joj ovjenčane nagradama Vladimir Nazor, K. Š. Gjalski, Fric, Galović, Kozarac, Mato Lovrak, Grigor Vitez, Mali princ. Za cjelokupan rad dodijeljen joj je Pečat Grada Osijeka, kao i odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Iz knjige:

„Uvjereni smo da pamtimo sve, da se u bilo kojem trenutku, iz neke navade ili slučajno, potaknuti olfaktivnim tragom ili trakom svjetlosti koja je poprimila neku čudnu nijansu, možemo vratiti u bilo koji trenutak vlastite prošlosti i ponovo ga pokrenuti. Nisam toga bio svjestan do dana kad je stari počeo s tavana spuštati stare kufere i kutije s memorabilijama, stvarima koje je mama revno i predano čuvala kao fantomski kustos muzeja povijesti našeg trojca.

Nisam dotad bio svjestan moći zaborava, nasumičnih potonuća u tamu događaja, ljudi i osjeta koje smo smatrali važnima u trenutku dok su bili. Kako biramo što ćemo pamtiti, a što zaboraviti? Htio sam starom postaviti to pitanje, no u trenu sam postao svjestan kako ni nad čime nemamo nadzor: ni nad pamćenjem ni nad zaboravom. I nije to samo medicinski fenomen vezan uz neka degenerativna stanja mozga i same sinapse između neurona, nego u pamćenju, poglavito u pamćenju ima nešto što nas nadilazi, što nam se ruga, huška nas u gnjev ili ogromnu tugu.

Djevojčica je u rukama imala uže preko kojeg je počela preskakati pjevajući nekakvu brojalicu. Eci-peci-pec ili nešto tako. Pjevala je sve brže i brže, skakutala hitro kao na ubrzanoj snimci. I počeo je padati snijeg. Prvo nekoliko pahulja koje su kroz mrak lelujavo padale poput neuhvatljivih mrvica stiropora, pa onda sve gušće, poput paperja iz rasparanog jastuka. Haljinica se stopila s bjelinom koja je u gustom roju hrlila iz mraka s visine, prema mraku ispod nogu moje majke i mene. Lice djevojčice na kraju je lebdjelo kao izdvojeno iz svega, bez tijela i smisla.

To lice je u mećavi stajalo kao da putuje kroz vrijeme. Svakim treptajem je postajalo sve starije i sve sličnije mojoj majci. Jedino osmijeh se nije mijenjao. Bio je kao zaleđen u posljednjoj mimici.“

(ulomak iz knjige)