Knjiga o travama

Ova knjiga mađarskog klasika Sándora Máraija je poput starih knjiga o travama koje su jednostavnim primjerima htjele odgovoriti na pitanja poput: što treba učiniti ako nekoga boli srce ili ga je napustio Bog. Ne govori o idejama i junacima, već o onome što je u vezi s čovjekom. Njen pisac učeći želi podučiti bližnje, učeći od starih, iz knjiga, preko njih iz ljudskoga srca, iz nebeskih znakova. Želi prenijeti elementarne spoznaje, odnosno temeljne istine ljudskoga života. Djelo napisano 1943. Sándor Márai posvetio je Epiktetu, svom dragom Marku Aureliju, Montaigneu i svim stoicima, od kojih je učio o moći, dobroj volji i životu bez straha.

Iz medija:

„Márai je napisao, po uzoru na srednjovjekovne priručnike, malu knjigu velikih mudrosti o umijeću dobra odnosa prema živim bićima, prema životu i smrti, prema sreći i nesreći. No, za razliku od tisuća new age priručnika, Márai piše da sebe ne valja stavljati na prvo, nego na pravo mjestu u svijetu. Umjesto vizualizacija savršene sreće, suočimo se sa smislom i teretom života. Uskočivši u tradiciju Marka Aurelija, Seneke i nekih kasnijih filozofa, Márai je napisao britku, ali duhovitu knjigu nakon koje je svaki autor knjiga za samopomoć, zapravo, džabe krečio.“

Kristian Novak, Jutarnji list

„U osnovi, Márai propituje našu civilizaciju eskapizma i skrivanje u iluzorne i ništavne supstitute. Bježimo od vlastite prirode i skrivamo se u nišama ustrojenog svijeta. Zato je važno upitati se kako iznova oživjeti humani svijet? Ono što je zaista u našoj moći jest naša duša. ‘Spoznaj sebe samoga’ kod Máraija metamorfozira u ‘Spoznaj svoju dušu’. Premda u njegovom tekstu naglasak nije na religioznom nego na autopoietičkom pristupu, pojam ‘duše’ mu je blizak.“

Željko Senković, Bibliovizor, Treći program Hrvatskoga radija

„Ovu knjigu valja čitati svaki dan pomalo, po redu, i bez reda, nasumično, i tretirati je kao riznicu jer ona to doista jest.“

Srđan Sandić, najboljeknjige.com

„U tom smislu ide i ovaj njegov rukopis – nemilosrdan, oštar, dubok i pronicljiv, svakako bolan u svojoj okrenutosti k isticanju bitnoga u ljudskoj egzistenciji – lišen svake iluzije i pokušaja samozavaravanja u onome što su konačni, krajnji označitelji ljudske prirode. To čitaoca neminovno suočava i s bolnom spoznajom o samome sebi, o onome što bi o sebi volio zaboraviti, potisnuti, ili za što bi želio vjerovati da je „prevazišao“, da je to u sebi uspio pobijediti ili osujetiti.“

Tatjana Gromača, MV info

„Márai nije self-help pisac, i ne pruža ova knjiga recepturu za bilo kakvu utjehu. Ona otrežnjuje na često neugodan ali ne i bolan način. Čitatelju je jasno da se pripovjedač bori za vlastitu slobodu, a drugima nudi – njihovu borbu.“

Tomislav Čadež, Jutarnji list