Rimski trg

Poetičan i polemičan, grub i nježan, opremljen korpusom racionalističkih znanja i mističkih iskustava: to su neke od faceta ovog pripovjedačkog glasa, koji nas uvjerljivo vodi u Rim, kao oazu i utočište, nakon proživljenih ratnih trauma u Šibeniku. To kako ovaj glas vidi svijet ne da se lako sažeti jer njegov glas kao da opisuje cijeli dugin spektar: od knjiga koje je pročitao, poput Scientiae Sacrae Béle Hamvasa, do susreta s neugodnim političkim manipulatorima, od susreta s kišom do susreta s Borisom Marunom i skupljanjem priloga za Hrvatsku kod talijanskog patricija, od mirovanja u meditaciji u hotelskoj sobi do snivanja prenatalnog života u kojem je bio graditelj mostova.

Klarić je ovom prozom pokazao da i vrhunski intelektualci mogu priznati da materija nije sve, a da pritom ne postanu kršćanski dogmatici, da je moguće povući granicu između istinskog i lažnog domoljublja, za što je potrebna krajnja čistoća pogleda, i da se ta čistoća jedino – čini se – uspijeva održati u umjetnosti. I u Rimu, gradu koji te ispunja na način na koji možda to ne uspijeva nijedno ljudsko biće, i nijedna ideja. Rim je prostor, ali koji posjeduje intelekt prostora.

“Na koncu će hladnoća prodrijeti u središte predmeta, a oni će prsnuti i pretvoriti se u svemirsku prašinu. Neki su materijali otporniji pa zato treba više vremena, ali na koncu svu materiju čeka ista sudbina. Ima li materija pravo nadati se da se može uzdignuti u nešto više? Može li se sablja koja je u bitkama odsijecala ljudske glave nadati da će postati ruka koja piše antiratne romane?” Ovaj nas pisac neprestano iznenađuje, mi smo u stanju visoke intelektualno-metafizičke napetosti, u kojoj titra i njegov tekst, dotičući sve zamislive niti ljudskog postojanja.

Irena Matijašević