Putovanje u srce hrvatskoga sna

Glavni junak Denis Lalić Dena u “Putovanju u srce hrvatskoga sna” svoju bildungs-epopeju iznosi uravnoteženo i sukcesivno, od 1990. i momenta kad je kao desetogodišnji dječak herojski prenio pet tona kamena s djedove krčevine na jednu gomilu, do finala na lukrativnom poslu kontent menadžera nekog biznis portala, za aseptičnim stolom u aseptičnom uredu i s aseptičnim psihopatom iznad sebe. Roman dakle pravi luk, raspon mu je petnaestak godina, od malog “štrebera”, djeteta samohrane majke udovice koja radi u splitskom škveru, do neokapitalističkog superheroja s nadnaravnim primanjima koji se meškolji u velikom stanu u centru Zagreba i planira nove statusne akvizicije.

Između tih dviju epizoda šiklja narkotički, ljubavni, medijski, kriminalni, politički, naposljetku i falički onirion podstaknut svim dostupnim opijatima, psihofarmacima, alkoholom i nesanicom, jedan pikarski tour de force s vječno nemirnim junakom čija je nervoza uistinu tek posljedica izopačenog vremena u kojem normalan čovjek ne može ostati normalan.

Roman, objavljen 2006., dobio je Nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine. Prilično je rijetko tada bilo da književni debitant bude s takvom aklamacijom dočekan kao što se desilo Buliću, ali to se dogodilo s punim pokrićem. Iako je po pripovjednoj atmosferi “vuklo” na Perišića, silina kojom je Bulićev junak prodirao kroz pustinju i prašumu tzv. tranzicijskog društva i tzv. dalmatinskog zaleđa bila je nezabilježena. Tako visoko osviještena literarna konstrukcija bila je bez presedana u domaćoj produkciji, prilično daleko od onoga što se danas imenuje kao autofikcija, a prilično bliska sličnim impresivnim autorskim zahvatima poznatim iz svjetske biblioteke.

Nakon gotovo 20 godina, jasno je da Bulićev roman nije bio hit jedne sezone, elem – izdržao je test vremena jer ga je napisao izvanserijski pisac.

Iz pogovora Dalibora Šimprage