Put u Macondo

Put u Macondo predstavlja očaravajuće čitateljsko putovanje kroz književne krajolike Gabriela Garcíje Márqueza, kolumbijskog nobelovca i jednog od najvažnijih suvremenih pisaca. Ova antologija sastavljena je od njegovih djela vezanih uz mitski Macondo, napisanih između 1950. i 1966., a čine je njegove skice za roman i kratke priče s početka karijere, kao i djela kojima se proslavio, Lišće na vjetru, Pukovniku nema tko da piše i Zla kob. Kroz njih univerzum Maconda, nadahnut piščevom rodnom Aracatacom, polako dobiva svoje obrise i postaje pozornica za remek-djelo Sto godina samoće koje je steklo svjetsku slavu potvrđenu i Nobelovom nagradom 1982. Sam García Márquez u jednom je intervjuu španjolskim novinama izjavio: „Ono što je između Lišća na vjetru i Sto godina samoće petnaestak je godina velike muke, iscrpljivanja i stalnog razmišljanja o tome kako je sve to zapravo bilo.“ A te su godine – što pokazuje ova antologija koju je sastavio Conrado Zuluaga – provedene u fascinantnoj potrazi za Macondom, toponimom magijskog realizma koji se doima nevjerojatno stvarnim.

Iako je istina da je sve što je pisao García Márquez kako bi iz sebe izbacio otrov Aracatace, aka Maconda, bila vježba kako bi pronašao put prema Sto godina samoće, također je istina da Lišće na vjetru, Zla kob, Pukovniku nema tko da piše i ovdje sabrane pripovijetke postoje u surovom linearnom vremenu stvarnosti u kojoj žive muškarci i žene poput nas, čije nas sudbine dirnu i stvaraju suosjećanje i strah. Prema tome, ovdje objavljeni tekstovi nisu u pravom smislu putovanje prema Macondu, nego su jedan Macondo sam po sebi. Priče koje su proizišle s tog putovanja i koje su ovdje sabrane i za nove i za stare čitatelje, jednostavne su i neminovne, nisu mitske nego tragične, potaknute grozničavim nagonom za istjerivanjem demona i otkrivanjem prave prošlosti koja još uvijek boli. One su veličanstvene. – Alma Guillermoprieto

Gabriel García Márquez u različitim je prilikama tvrdio da za pisanje svake knjige prvo treba naučiti kako ćeš je napisati pa se tek onda suočiti s pisaćim strojem. Njemu je trebalo gotovo dvadeset godina „života“ u Macondu da nauči napisati roman Sto godina samoće.

Ova antologija, napravljena s namjerom da pratimo piščev trag, omogućit će radoznalom čitatelju da pronađe neke trenutke tog lutanja. Baš kao kakav kolonist, morao je prvo prokrčiti put, prisvojiti prostor i barem u nekim crtama oblikovati likove koji će ga nastaniti. Zato je ova antologija svih tekstova – ali vrlo različitih duljina – naslovljena upravo Put u Macondo. – Conrado Zuluaga