Pripovijedanje bez kraja

Budući da je pojam „pripovjedačka Bosna“ od svoga uvođenja 20-ih godina 20. st. (Kršić) ostao dobrim dijelom nejasan i, premda u upotrebi, do 1990-ih bez dostatne teorijske elaboracije – autor ove studije hvata se ukoštac s kompleksnim zadatkom kritičkog propitivanja sadržaja i dosega pojma kao i metodologijom njegova utemeljenja. Fokusirajući se na hrvatski korpus pripovjedačke Bosne, žanrovski i periodizacijski proširivši pojam, Davor Beganović znanstveno utemeljeno (teorijski i književnopovijesno) ocrtava konture jednog kompleksnog (istodobno zajedničkog i višenacionalnog) i dinamičnog književnog polja kako bi ispitao zakonitosti njegova funkcioniranja.

Tako će upravo Beganovićevo bavljenje konstituiranjem hrvatske pripovjedačke Bosne (od kronika bosanskih franjevaca do pripovijedanja suvremenih autora poput Jergovića, Mlakića i Lujanovića), poslužiti kao osnova za problematizaciju oblikovanja pojma pripovjedačke Bosne i to ne samo kod Jovana Kršića i Aloisa Schmaussa, nego i u pokušaju Zdenka Lešića 90-ih godina prošloga stoljeća da pojam znanstveno utemelji i legitimira.

Riječ je o knjizi u kojoj se bez posezanja za uobičajenom devetnaestostoljetnom kategorijom duha naroda (i usmene književnosti kao njegova izraza) nastoje identificirati specifičnosti narativne strukture pripovijedanja bosanskih Hrvata, drugačije od onih svojstvenih srpskoj ili bošnjačkoj sastavnici „interliterarne bosanskohercegovačke zajednice“.

dr. sc. Zrinka Božić