Preko mosta | Marinko Koščec

Roman  Preko mosta  prepliće naizgled nespojivo: uron u baštinu, projekcije budućnosti, problematiku imigranata u našoj sredini i prodor umjetne inteligencije u naš život.

Počinje protagonistovim povratkom u mjesto podrijetla: nakon očeve smrti i gubitka zaposlenja u knjižnici u kojoj je proveo cijeli radni vijek, muškarac pedesetih godina, neženja, napušta grad i nastanjuje se u zabačenom, šumom okruženom selu iz kojeg potječe. Premda se nadao spokoju i kontemplativnom uronu u prirodu, otkriva da je obiteljska kuća intenzivno prožeta prisutnošću pokojnog oca, posljednjeg izvornog stanovnika zaselka, kao i prethodnih generacija predaka. Usto, tu sada živi i jedna mlada nebinarna osoba te žena otprilike njegovih godina, koja se također netom doselila iz grada. Protagonistovu samoću zamjenjuje intenzivna komunikacija i ambivalentni odnosi sa susjedima. U razgovorima i refleksijama razotkriva se povijest njegove obitelji i lokalne zajednice: krute, zaostale, često (samo)destruktivne patrijarhalne sredine. Potom jednu od ruševnih kuća obnavljaju nepalski dostavljači hrane, a za njima stižu i drugi, pretvarajući donedavno pusto selo u nepalsku koloniju. U skladu s početnom rečenicom, “Sve je moguće“, roman postupno izlazi iz realističnih okvira.

Središnji se lik povlači sve dublje u šumu, s kojom se stapa duhom i tijelom. Istodobno, postaje vremenski putnik: zatječe se u raznim epizodama iz obiteljske prošlosti, zatim ubrzano proživljava sudbine ljudi koji ga okružuju. Usto u njegovoj svijesti oživljavaju brojne pročitane knjige: nižu se (prerušene, dekonstruirane, parodijski preuređene) situacije u kojima se junak ovog romana nalazi u interakciji s likovima iz djela domaće i svjetske književnosti te se naposljetku raspršuje u intertekstualnoj „šumi“, odnosno gustom tkanju osobnih uspomena, tuđih života i književnih citata U zaključnom dijelu romana nestaju svi „domaći“ likovi, a s blagim pomakom u budućnost i u distopijskom tonu prati se nepalska zajednica koja je preuzela selo te evoluirala prigrlivši – ne uvijek blagotvorne – mogućnosti koje se otvaraju daljnjim razvojem tehnologije, nadasve umjetne inteligencije.

“Virtuozno i furiozno, duhovito i jezovito, ironično i dramatično, od pradavnina do posthumanizma – sve to u romanu koji će vas natjerati da se upitate: a što ako su oni već u mojoj glavi?” Kruno Lokotar