Povratak

Svojom novom zbirkom pjesama Damir Radić vraća se poetici intertekstualnosti / intermedijalnosti u sprezi s načelom objektivnog korelativa, poetici kojom se afirmirao na prijelazu stoljeća i u njegovom prvom desetljeću. Rukopis nove zbirke podijeljen je u četiri ciklusa – prvi se dijelom izravno referira na klasična književna djela (na primjer Djeca božja Petra Šegedina, Gubilište Mirka Kovača) i obilježavaju ga motivska i ugođajna morbidnost te kritički odnos prema autoritarnim (religijskim) institucijama; drugi, s većim ili manjim osloncem na (klasična) književna i filmska djela, odnosno autore (na primjer Tolstojev Rat i mir, radove Françoisa Truffauta, Kelly Reichardt, Cristiana Mungiua), donosi osebujne atmosfere dijelom intenzivno prožete erotizmom i violentnošću; treći ciklus posvećen je ideopolitičkim devijacijama i njihovim užasavajućim praksama (nacionalizam, fašizam, holokaust, ekocid), a njegovi potpornji nisu samo povijesni izvori nego iznova i umjetnička djela (na primjer Šoa Claudea Lanzmanna, Široko Miklosa Jancsóa); naposljetku, četvrti ciklus usmjeren je intimnim stanjima i osjećajima, melankoličnije je i nježnije intonacije, te i on ima oslonac u umjetničkim radovima drugih autora (na primjer Updikea i Arthura Penna).

Sveukupno, novo pjesničko ostvarenje Damira Radića predstavlja svog autora usidrenog na tlu na kojem se najbolje osjeća, u intenzivnoj i poticajnoj interakciji s bogatom i dragocjenom baštinom povijesti umjetnosti (prije svega književnosti i filma, ali i takozvane popularne muzike, slikarstva i fotografije), što nipošto ne dokida svaki suodnos s takozvanom izvanjskom stvarnošću, nego se njeguje neizravan i sofisticiran pristup njoj. Radić je pritom, kao i uvijek, posebno posvećen građenju atmosfere djela koju smatra suštinskom komponentom umjetničke kreacije, te ponajprije emotivno, ali i društveno-kritički angažiran, pri čemu na pada u opasnost da mu ideologija našteti estetici.